Visoka eurizacija Hrvatske smanjuje stupnjeve slobode ekonomske politike, kazao je glavni ekonomist PBZ-a Marko Škreb na obilježavanju 90. obljetnice zagrebačkoga Ekonomskog fakulteta. On smatra da su visoku eurizaciju potaknule makroekonomska nestabilnost i monetarna povijest. Devizni računi, građanima dopušteni još 1965., u kombinaciji s drastičnom inflacijom iz razdoblja bivše države, uz naravno aktualnu gospodarsku krizu, ključni su razlozi nepovjerenja u nacionalnu valutu premda štednja u kunama nosi više kamate. U srpnju 2010. više od 82% štednih i oročenih depozita bilo je u stranoj valuti ili kunskim depozitima s valutnom klauzulom, što je zapravo pad u odnosu na 1997. kada je udjel bio iznad 87 posto. Iako je EBRD lansirao naputak da se tržišta razvijaju kroz lokalnu valutu, brzih i jednostavnih rješenja za “eurizaciju” Hrvatske nema, misli Škreb. Dok Češka u lokalnoj valuti ima 91% kredita i 88% depozita, u Hrvatskoj je samo 27% kredita ugovoreno u kunama. Čak 92 posto stambenih i 78 posto autokredita Hrvati su ugovorili u devizama. Kod kreditnih zaduženja poduzeća u stranim valutama je 51 posto ugovora. Mađarska i Ukrajina zabranile su kredite u stranoj valuti, no to nije recept za Hrvatsku gdje stanovništvo percipira da veći rizik nosi deprecijacija nego aprecijacija. Treba se, predlaže Škreb, kloniti administrativnih zabrana jer bi one u Hrvatskoj mogle izazvati protuefekt. Zalaže se za fiskalnu konsolidaciju i povećanje konkurentnosti, ali ne tečajem, već nižim troškovima.

Opasno zaduživanje
Nastojeći odgovoriti je li Hrvatska mogla izbjeći dužničku krizu te kako dalje, Dubravko Radošević, svojedobno savjetnik Stjepana Mesića, upozorio je da “model kontinuiranog zaduživanja nije moguć kada kamatna stopa državnih vrijednosnica nadilazi stopu gospodarskog rasta.” Hrvatska se, smatra Radošević, našla u zamci “dvostrukih deficita”, platne bilance i proračuna. Tome je svakako obol dao dosadašnji model rasta zasnovan na potrošnji, uvozu, deindustrijalizaciji, uslugama, tajkunskoj privatizaciji, apreciranoj valuti, kleptokapitalizmu, strukturnim deficitima platne bilance, zaduživanju, nizao je Radošević, ne zaboravivši spomenuti i ciklični karakter tržišnoga gospodarstva, inherentnu nestabilnost. Aktualna recesija, ustvrdio je, mogla se predvidjeti kroz dimenziju bankarske krize koja se očitovala u cijenama nekretnina, dionica, deficitu tekućeg dijela platne bilance, apreciranom tečaju, ali i kroz valutnu krizu s obzirom na aprecirani tečaj, deficit tekućeg dijela platne bilance i kretanje izvoza. “Spomenuti indikatori ne mogu točno predvidjeti trenutak nastanka krize, ali upozoravaju na rizike neminovnog nastanka krize”, naglasio je Radošević.

Argentinski poučak
Kada nastupi kriza, dvostruki deficiti (platne bilance i proračuna) znatno otežavaju njezino rješavanje. Radošević smatra da nije problem samo deficit, već i ukupna razina potrošnje javnog sektora. Podsjetio je da “gornja granica održivosti tekućeg dijela platne bilance iznosi tri posto BDP-a za zemlje u razvoju, a gornja granica održivosti vanjskog duga iznosi oko 50 posto BDP-a”. Za ilustraciju je naveo “argentinski poučak” u kojem je kriza nastala kod razine vanjskog duga od 52 posto BDP-a. Rješavanje problema deficita i dugova u krizi je moguće, iznio je Radošević, ako se deficitom platne bilance financiraju produktivne investicije, primarno namijenjene izvozu. Nismo to primijenili, zaduživanje ne možemo zaustaviti, 2010. završit ćemo s dugom u visini 103 posto BDP-a. Uvjeren je da se kriza mogla predvidjeti, no ušli smo u dužničku zamku, a svaka promjena tečaja, ocjenjuje, dala bi razarajući učinak. Manevarski prostor za novu ekonomsku politiku, ocjenjuje Radošević, vrlo je sužen. Isključivo deprecijacijom bez redukcije apsorpcije nije moguće poboljšati platnu bilancu. To se vjerojatno, zaključuje, neće dogoditi ni u 2011. godini zbog nedostatka konsenzusa i legitimiteta za deflacijsku politiku (internu devalvaciju).