Od početka 2007. Europska unija postavila si je tri izazova koja treba ostvariti do 2020. godine: smanjiti potrošnju energije za 20 posto, smanjiti emisiju stakleničkih plinova za 20 posto i povećati postotak korištenja obnovljivih izvora energije za 20 posto. Navedeni ciljevi, takozvani 20/20/20 do 2020., mogu se ostvariti jedino korištenjem električne energije za prijevoz i hlađenje ili grijanje građevina, uz uobičajene načine opskrbe električnom energijom, kao i svrhe njezina korištenja.

Korištenje energije za grijanje i hlađenje povezano je s geografskom lokacijom (na primer, je li kuća ili zgrada u Helsinkiju u Finskoj ili u Malagi u Španjolskoj), cjelokupnom strukturom i izolacijom građevine, uključujući krov, pod, prozore, vrata i zidove, premda, kada danas govorimo o građevinskim standardima za gradnju novih i modernih građevina, prilikom opisivanja ovoga novog fenomena upotrebljavamo nazive kao što su “niskoenergetski” i “pasivna kuća”. Stariji građevinski standardi pridavali su manje važnosti tim pitanjima i upravo će stoga modernizacija europskih građevina postati jedan od najvećih izazova u nadolazećim desetljećima. Ovisit će o tipovima građevine (primjerice obiteljska kuća, stambena zgrada, poslovna zgrada i slično), lokacijskim prednostima (na primjer, kuća s krovom okrenutim prema jugu savršena je za instalaciju solarnih toplinskih kolektora ili solarne fotovoltske ploče) ili nedostacima građevina (na primjer, stan u centru grada bez pristupa krovu na koji bi se postavile solarne ploče, nedostatak prostora za smještanje materijala biomase predviđenog za izgaranje i sa strogim ograničenjima zaštite kvalitete zraka koja zabranjuju korištenje drvne mase za grijanje). Europske građevine zadovoljavaju između 35 i 40 posto energetskih potreba EU i u istoj mjeri pridonose emisiji stakleničkih plinova (izvještaj Europskog parlamenta o reviziji direktive o energetskom učinku građevina, 2009.). Kao što je prikazano na Slici 1, na temelju pomalo zastarjelih podataka za tadašnjih 15 članica EU (no, koji bi trebali biti razmjerni prema sektoralnim udjelima današnjih 27 članica), oko jedne četvrtine emisija stakleničkih plinova (i isto toliko CO2) može se pripisati bojlerima za grijanje vode ili prostorija. Slika 1 preuzeta je iz istraživanja savjetodavne tvrtke BRG Consult provedenog 2006. za Europsku komisiju, koje je bilo jedno od niza preliminarnih izvješća iz istraživanja važnosti i učinaka bojlera kao takozvanih potrošača energije (u bruxelleskom žargonu EuP). “Ostale EuP” na Slici 1 čine uređaji za klimatizaciju, računala, osvjetljenje, televizori, hladnjaci i slični uređaji koji su u prosječnom europskom uredu ili domu svakodnevni i uobičajeni potrošači energije.

Okvirna direktiva o potrošačima energije iz 2005. godine 2009. je revidirana te sada uključuje “vezane energetske proizvode” (takozvane ErP-ove), odnosno proizvode čije značajke i dizajn imaju neizravan, ali značajan učinak na potrošnju energije, kao što su primjerice prozori. Direktiva o potrošačima energije jedna je od tri najnovije direktive EU koje su iznimno važne za građevine i potrošnju energije u EU. Druge dvije mjere su Direktiva o energetskoj učinkovitosti građevina (EPBD) iz 2002. te Direktiva o promociji korištenja energije iz obnovljivih izvora (takozvana RES direktiva) iz 2009. godine. Učinci prve direktive, koja se sada revidira, odrazit će se na razvoj građevina u Europskoj uniji kroz postupno dosezanje “niskoenergetskih” standarda za postojeće građevine (od oko 200 kWH/m² godišnje prema 70 kWH/m² godišnje). Navedene brojke u stvarnosti znače da bi se prosječna godišnja potrošnja obiteljske kuće koja se prostire na više od 120 m², koja koristi naftu kao izvor energije za grijanje kućanstva, smanjila od prosječnih 2400 litara na oko 850 litara godišnje, rapidno prema standardima vrlo niske, nulte ili pozitivne potrošnje energije za nove ili obnovljene građevine, koje moraju primijeniti građevinske standarde s najboljim rezultatima i inovativno integrirati obnovljive izvore energije kad god je moguće uz maksimalno smanjenje troškova – ovdje se to izravno veže sa spomenutom direktivom RES. Među ključnim je pitanjima, koje Bruxelles u ovom trenutku mora razriješiti sa zemljama članicama, kako izvesti modernizaciju sustava za grijanje i obnovu kuća kod postojećih kuća ili stanova, i to na način koji je što isplativiji i što učinkovitiji u energetskom smislu. Kao što smo vidjeli, implikacije energije i stakleničkih plinova su goleme, a isti je slučaj i s radnim mjestima te novcem koji se stavlja na kocku. Vratit ćemo se na ovu temu u drugom dijelu ovog niza članaka o razvoju politike na području energije i grijanja u Europskoj uniji.

Michael Bennet, izvršni direktor Eurofuela, Europske udruge za naftu i grijanje smješten u Bruxellesu. Stajališta izražena ovdje stajališta su autora

*Realizaciji članka pridonijela je HUP – Udruga trgovaca naftom i naftnim derivatima