Čitajući mnogobrojne publikacije, ne nužno stručne, koje se dotiču ove teme, dolazimo do raznih podataka i činjenica kojima je zajednički nazivnik – pad vrijednosti stranih ulaganja u 2009., tzv. krizne godine. Potkrijepljena je ta tvrdnja i službenim podacima HNB-a, na koje se većina poziva, te se barata činjenicom da je taj iznos za čak 50 posto manji nego godinu prije. Prilikom elaboriranja podataka gospodarskih komora zemalja koje redovito imaju u Hrvatskoj ili svoj institut ili ekonomsku misiju ističe se njihova struktura, broj poduzeća domicilne zemlje koja posluju u RH te ostvaren vanjskotrgovinski promet, koji je u pravilu obrnuto proporcionalan razini “ulaganja” (uvoz prednjači).

Pogrešan naglasak
Često se pritom ističe “dobra gospodarska suradnja”, pri čemu je naglasak stavljen na riječ “dobra”. Daljnjim detaljnijim čitanjem izvješća dolazi se do podataka s kojima bismo mi, kao zemlja u koju se ulaže, trebali biti zadovoljni. Podatak se odnosi na omjer pokrivenosti uvoza izvozom. U pravilu su takvi podaci redovito na strani uvoznika, često “ulagača”. Uvozi se sve i svašta, a izvozi malo ili gotovo ništa, odnosno ako se izvozi, izvoze se sirovine, tj. proizvodi bez dodane vrijednosti. No mora li to baš nužno biti tako? Može li se postaviti pitanje kvalitete stranih ulaganja, a ne količine ili volumena stranih ulaganja? Vodi li itko u ovoj državi brigu o tome ili se taj važni podatak gubi u moru podataka državne administracije. Mogu li se tu postaviti neka pravila igre koja nužno ne moraju biti – zakonska? Ta i mnoga druga pitanja jasno se nameću kao imperativ ako želimo dobro ponajprije sebi, vlastitoj ekonomiji, ali i ako želimo da nas strani ulagači počnu drukčije, konkretnije doživljavati. Naša (posebno ističem – naša) stara narodna poslovica glasi: Cijeni sebe, pa će te cijeniti i drugi. Ne treba nužno biti sretan i zadovoljan sa svim što nam na ovaj ili onaj način dolazi iz inozemstva, a pogotovo ne ako to što dolazi nije kvalitetno i izravno utječe na slabljenje ili čak gašenje preostalih proizvodnih kapaciteta, ne dajući im pritom nimalo šanse da se restrukturiraju ili prilagode. Jasno treba postaviti pravila za sve. Ne komplicirana, već vrlo jasna i transparentna pravila. Primjerice, strana ulaganja jedne od tri najveće zemlje ulagača u Hrvatsku protekle godine iznose oko pola milijarde eura (ukupno tijekom godina – do 2009. – oko šest milijardi eura). Reklo bi se isprva hvale vrijedan podatak kojim se zemlja ulagač hvali. No samo isprva je to možda hvale vrijedan podatak. Ako se uđe malo dublje u analizu, lako se dođe do podatka da je prošle godine otvoren jedan od najvećih trgovačkih centara u ovom dijelu Europe vrijedan oko 350 milijuna eura. Trgovački centar se nalazi na teritoriju Hrvatske, sigurno je uredno zakonski registriran i pritom posjeduje sigurno sve potrebne dozvole te su za njegovo funkcioniranje plaćena sva državi potrebna davanja. Mogao bih se zakleti da je vlasnik trgovačkog centra stranac ili da se u najboljem slučaju nalazi u mješovitom vlasništvu. Nije mi želja niti imam što protiv toga ili bilo kojega drugog trgovačkog centra koji su, ili će biti, građeni na našem teritoriju, već sam protiv anarhije, stihije koja u tom segmentu stanuje.

Postavljam si pitanje je li stvarno, u ovom slučaju u Hrvatskoj, 2009. godine po toj osnovi (gradnja) uloženo “svježih” 350 milijuna eura ili je razina tog ili takvih stranih ulaganja ostala na razini jamstava matičnih banaka (iz zemalja ulagača) bankama kćerima koje posluju u Hrvatskoj. Ako je to tako, onda nije došlo ni do, nazovimo to, “svježeg” novčanog priljeva ili kakvog-takvog “ulaganja” stranih investitora, već se radilo o korištenju domaćih novčanih resursa uz strana jamstva – što je još pogubnije. Ako se pritom koristilo i državne povlastice/poticaje kojima država stimulira prava ulaganja, tada je opća slika ulaganja i ulagača u Lijepu Našu još poraznija. Ne navodim nužno da sam ovom slučaju u pravu i da su sva strana ulaganja loša ulaganja, no izražavam opravdan strah nas malih poduzetnika koji pred neselektivnim naletom svakakvih ulagača, a bez postojanja jasne regulative, strategije i zaštite države, gubimo pozicije u vlastitoj ekonomiji, ali i umanjujemo opći društveni interes koji s pravim stranim ulaganjima dolazi. Slobodan sam zaključiti da je većina, i prošlogodišnjih, stranih ulaganja išla u tercijarni sektor (trgovinu), pri čemu se ulagalo većinom u trgovačke centre kao generatore neselektivnog uvoza i distribucije raznoraznih roba, velikim dijelom, neodgovarajuće kvalitete, a sve na štetu domaćeg proizvoda i domaće proizvodnje koja godinama lagano i sigurno odumire. Ne treba biti mudar, već samo prošetati neprehrambenim trgovačkim centrima, tim velikim trgovačkim skladištima naših stranih ulagača, diljem naše zemlje. Strani ulagači uz pomoć u tu svrhu formiranih domaćih pravnih osoba i uz tzv. brigu za zapošljavanje zapošljavaju jer moraju domaću, trgovačku, jeftinu, obespravljenu radnu snagu, plasirajući pritom proizvode vlastitih ekonomija na našem tržištu po, u mnogim slučajevima, višim cijenama nego u matičnim zemljama. Do kada tako?

Nepotreban uvoz
Žalosno je u Hrvatskoj prolaziti pokraj polica “centara” i ne zamijetiti nijedan jedini hrvatski tekstilni proizvod, proizvod drvne, metaloprerađivačke ili prerađivačke industrije. Gotovo 99,9 5 proizvoda dolazi iz uvoza. Zar se ne može regulirati da se barem 20 posto od ukupne vrijednosti kvalitetnoga novčanog ulaganja (pa makar bilo i u velike trgovačke centre) mora uložiti u postojeću domaću proizvodnju, ili u razvoj nove, čiji će se proizvodi plasirati na domaćem, ali i stranom tržištu toga potencijalnog partnera, odnosno obvezati ulagače da taj i takav proizvod plasiraju kroz svoju maloprodajnu mrežu u zemljama u kojima djeluju. Situacija u prehrambenoj industriji je nešto bolja, no s vrlo upitnom budućnošću. Vjerujem da se naše tvrtke ne boje konkurencije. Nitko normalan se ne boji konkurencije, no moramo izraziti zabrinutost jer na domaćem tržištu očigledno nismo ravnopravni i nismo u poziciji da nekome konkuriramo. Polako, ali sigurno postajemo zatočenici vlastitih ambicija, želja za prosperitetom i napretkom jer smo omogućili potrošačkoj ekonomiji da nas neprimjetno pokori na vlastitom tlu i pretvori u zatočenike vlastitih ambicija. Morali bismo što prije uvesti red i u segmentu stranih ulaganja i u segmentu selektivnoga kvalitetnog uvoza roba. Daleko od toga da ne postoje zakoni koji reguliraju ovu problematiku. Reguliraju, ali načelno i dovoljno. Kratko i jasno – treba dati do znanja kave ulagače želimo. Strano ulaganje? Da, ali ne bilo kakvo!