Staklo je posljednjih desetljeća postalo mnogo više od svoje prvobitne funkcije. Osim što u prostor propušta svjetlost, ono je postalo simbol modernizacije. Ono daje prozirnost i jednostavnost, dopušta prožimanje unutrašnjosti i vanjske okoline te pomaže građevinskim objektima da nadrastu svoju funkciju zaštite ljudi od prirodnih sila. Još jedan od razloga sve veće raširenosti stakla u građevinarstvu je činjenica da su sirovine za proizvodnju stakla – pijesak, natron i vapno – dostupne u prirodi u gotovo neograničenim količinama. Osim toga je ekstremno postojano na vremenske utjecaje, stabilnog je oblika i postojano je na ogrebotine. O nedostacima staklenih proizvoda industrija brine desetljećima, a potkraj devedesetih godina prošlog stoljeća njihova su nastojanja za poboljšanjem urodila plodom. Velik tehnološki skok koji je u prošlom stoljeću zahvatio svijet nije bio ograničen samo na računala, telefone itd. I staklo je u posljednjim desetljećima svjedok velikih tehnoloških dostignuća, kojima se prije svega suprotstavljala zahtjevnija potreba arhitekata i projektanata. Prvobitna je funkcija stakla u graditeljstvu bila da razdvaja vanjski ambijent od prostorija namijenjenih za boravak, a ujedno da propušta svjetlost u prostor.

U skladu s potrebama korisnika
Danas lako možemo definirati staklo kao “dinamičnu kožu” (dynamic skin) koja se prilagođava potrebama konačnoga korisnika. Za razliku od drugih građevinskih materijala, na primjer betona, željeza, drva, aluminija, za proizvodnju kvalitetnog stakla potrebni su nešto zahtjevniji tehnološki procesi. Možda je upravo zbog tih zahtjeva proizvodnja stakla u građevinske svrhe zaživjela tek u 20. stoljeću. Pronalazak kontinuiranog postupka proizvodnje ravnog stakla ili tzv. float stakla 1959. godine bio je uistinu prekretnica za staklarsku industriju te je predstavljao početak brzoga tehnološkog rasta staklarskoga sektora. Nakon pronalaska “float” stakla ubrzo su uslijedile i ostale inovacije koje su potpuno promijenile značenje i namjenu stakla u suvremenoj arhitekturi. Jedna od tih inovacija su posebni nanosi naneseni pirolitičkim procesom, s kojim smo dobili prva refleksna i niskoemisijska stakla. Sljedećem razvoju nanosa na staklu pridonio je novi postupak nanošenja tzv. procesa magnetron. Tim procesom su se otvorile nove tehnološke mogućnosti koje su dovele do današnjih visokoselektivnih stakala. Razvoj premaza je premostio sve bitne nedostatke stakla i danas je moguće izraditi stakla koja se potpuno prilagođavaju željenim uvjetima podneblja. Zbog njegovih estetskih i funkcionalnih svojstava moguća je izrada vrlo smjelih pročelja koja se sastoje samo od stakla. Najnovija postignuća su tzv. samočisteći premazi ili samočisteća stakla. Tehnološki razvoj stakla još ni izdaleka nije završen. U bliskoj budućnosti možemo očekivati još veću aplikaciju tzv. elektrokromatskih stakala, kod kojih uz pomoć električne struje, koju potaknemo posebnim prekidačem, reguliramo zatamnjenost stakala i time kontroliramo prijelaz svjetlosti.

Ekološke prednosti
Sljedeći korak u razvoju stakala bit će zasigurno tzv. pametna stakla ili “smart glass”, koja će se moći sama prilagođavati – reagirati na vanjske vremenske uvjete. Staklo već dugo nije samo prozirna površina koja razdvaja unutarnji prostor od vanjskog, već je višefunkcionalan, estetski i tehnološki savršen i nenadoknadiv materijal. Ono je također i ekološki vrlo prihvatljivo s obzirom da je potpuno prirodni materijal. Sastoji se iz sirovina kvarcnog pijeska, sode, kalcita, dolomita i feldšpata, kojih u prirodi ima u gotovo neograničenim količinama. Staklo je moguće u potpunosti reciklirati i ponovno ga upotrijebiti nebrojeno puta, uz nepromijenjenu kvalitetu. Staklo je također moguće 100 posto reciklirati. Staro se staklo može pretaliti bezbroj puta, a da pritom ne gubi na kvaliteti. Od jedne tone otpadnog stakla uz dodatak potrebne energije dobit će se jedna tona novih staklenih proizvoda.

Kako je počelo

Revolucija krenula 1952.
Moderna povijest stakla započinje 1851. godine kada je engleski arhitekt Joseph Paxton za svjetsku izložbu u Londonu projektirao stakleni paviljon “Crystal Palace”. Ta revolucionarana građevina, izrađena od stakla i čelika, potaknula je arhitekte da staklo počinju upotrebljavati kao građevinski materijal. Izumeći “float” proces stakla 1952., sir Alastair Pilkington pokrenuo je revoluciju u staklarstvu. Ovaj proces omogućio je izradu staklenih ploča u raznim bojama i u različitim debljinama i dimenzijama. Od tada se razvoj tehnologija izrade i upotrebe stakla naglo ubrzao. Danas je izrada stakla moderna industrija visoke tehnologije koja je u mogućnosti proizvesti tisuće ploča stakla dnevno u raznim bojama.