Gradnja spoja mađarskog i hrvatskoga plinovodnog sustava nije s mađarske strane uvjetovana davanjem prednosti Molu u utrci za Inu – kaže Branko Radošević, predsjednik Uprave Plinacroa, hrvatskog operatera plinskog sustava. Plinacro je 3. srpnja s mađarskim operaterom plinskog sustava, kompanijom FGSZ (bivši Mol Natural Gas Transmission) potpisao pismo namjere o izgradnji plinovoda od Slobodnice pokraj Slavonskog Broda preko Donjeg Miholjca do Varosfolda. “Riječ je o projektu koji je u interesu obje strane. Od njega će koristi imati i Mol i Ina. Primjerice, dugoročno gledajući, bude li Ina pronašla interes da na mađarskom tržištu prodaje plin, ovaj će joj projekt to i omogućiti. Uvjet mađarskog partnera bio je da plinovod bude dvosmjeran. Dogovorili smo se da pravac bude dovoljnog kapaciteta za Hrvatsku, ali i za transport plina kroz hrvatski sustav za Italiju i Sloveniju. Time se stvara potencijal i za njegovo korištenje u suprotnom smjeru kad bude izgrađen LNG terminal. Hrvatska time ponajprije dobiva novi dobavni pravac, najkraći put za dopremu plina iz ruskih nalazišta u Sibiru”, kaže Radošević.

Je li taj plinovod i u početku bio planiran kao dvosmjeran?
– Izvorno je bio zamišljen isključivo za hrvatsku dobavu plina. No, kako i Mađari moraju sa svoje strane izgraditi plinovod, i to 210 kilometara, dok ćemo mi izgraditi 88 kilometara, zatražili su da i oni mogu iz našeg pravca dobivati plin. Sličan ugovor FGSZ je potpisao i s rumunjskim operaterom. Kad ti plinovodi budu izgrađeni, dobit će se mogućnost dobave iz sibirskih ležišta, ali i spajanja na Gazpromov plinovod Južni tok. A bude li realiziran plinovod Nabucco, spoj s Mađarima omogućit će nam spajanje i s tim plinovodom.

Koliko je po vašem mišljenju realno da će Nabucco biti ostvaren?
– Mišljenja sam da sam projekt Nabucco neće zaživjeti, ali je realno da će se ostvariti takav dobavni pravac. Kako će se on zvati i tko će biti investitori, uskoro će biti jasno. Budući da se najveća nalazišta plina nalaze u Sibiru i u Kaspijskoj regiji, već sad je potpuno sigurno da će se taj plin dopremati do potrošača u Europi, ali još nije definirano kojim smjerovima. Moje je mišljenje da će najveći dio ići plinovodima. Zato se sada na energetskoj sceni odvija pravi rat projekata. Svi pregovaraju sa svima i mogući su različiti oblici udruživanja. U Južnom toku su zajedno Gazprom i Eni. U IGI-ju su partneri Edison i grčka Depa. U TAP-u su Statoil Hydro i EGL. U Nabucco je uključeno šest tvrtki, a i dalje su moguća razna partnerstva.

Je li Hrvatska s Južnim tokom propustili dobru šansu?
– Cijelo smo vrijeme uključeni u sve te projekte. No, valja naglasiti kako nijedan od tih projekata ne podrazumijeva izgradnju novog plinovoda, nego se oni temelje na povezivanju postojećih. U Južnom toku je previđena samo izgradnja plinovoda ispod Crnog mora, koji će izlaziti u Bugarskoj, no još nije donsena odluka kojim će pravcem plin nakon toga ići. Jedna od ideja je da se koristi dio plinskog sustava Bugarske, prema Italiji, jer je talijanski Eni partner u tom poslu. Drugi bi smjer išao preko Srbije. I taj pravac uključuje postojeće plinovode, no nedostaje dio plinovoda između Niša i Bugarske. Kupivši Naftnu industriju Srbije, Gazprom je kupio i plinovode jer svoju strategiju temelji na vlasništvu plinovoda. A prvenstveni interes Hrvatske je da izgradi svoj plinovodni sustav.

Zar s Južnim tokom ne bismo imali korist od naknada za transport plina?
– Imali bismo koristi jedino od osiguranog pristupa plinu, ali potpunu korist imat ćemo samo ako izgradimo vlastiti sustav i naplaćujemo transportnu tarifu. Nju ne možete naplaćivati ako niste vlasnici plinovoda. Smatram da ne trebamo mnogo žaliti za tim što Južni tok neće proći kroz Hrvatsku.

Vide li se već neki efekti liberalizacije plinskog tržišta?
– Liberalizacija donosi mogućnost da vam netko uzme dio tržišta, ali i da vi proširite svoje tržište. Kod nas se uglavnom razmišlja o tome kako će netko izvana oteti dio našeg tržišta. No nitko ne razmišlja o mogućnosti ulaska na druga tržišta. U Sloveniju je, primjerice, već ušla jedna tvrtka u vlasništvu ENI-ja i uzela 15% slovenskog tržišta. No, slovenski operater Geoplin traži mogućnost da to nadoknadi i već počinje “napad” na hrvatsko tržište. Sada Hrvatsku opskrbljuje jedino Ina. No, dugoročno gledajući, zasigurno će taj prostor morati dijeliti i s drugim dobavljačima. Ali istodobno joj se otvaraju prilike i na drugim tržištima.

Drugi dobavni pravac koji je Vlada stavila među prioritete jest Jonsko-jadranski pravac (IAP). Koje su njegove prednosti?
– Nakon Sibira, drugo veliko područje bogato plinom jest Srednji istok i Kaspijska regija. Cijela Europa užurbano traži mogućnost kako da taj plin što ekonomičnije transportira do svojih potrošača. Osobito se to odnosi na Italiju koja je najveći potrošač prirodnog plina u Europi. ona troši 70 milijardi prostornih metara plina na godinu, a Hrvatska svega tri milijarde. Cijena plina u Italiji daleko je viša nego kod nas. Usprkos tome što Italija ima osiguranu dobavu plina iz Rusije i iz Alžira, te je usto povezana s poljima u Jadranu i gradi LNG terminale, po svaku cijenu želi što kraćim putem dovesti i plin iz Kaspijske regije. Zato vjerujem da će se projekt IAP doista i ostvariti. Zasigurno će se ostvariti snažan plinski koridor kapaciteta od oko 25 milijardi prostornih metara prirodnog plina na godinu. Tako se pojavila i ideja da nakon što mi plin dovedemo do Dubrovnika omogućimo i to da se istim plinovodom plin doprema i iz potpuno nezavisnog izvora. Naime, Italiji je potrebno znatno više od 25 milijardi m3 plina, a planovi o izgradnji plinovoda koji bi iz Grčke trebao prolaziti po dnu Otrantskog zaljeva, stvorio bi prevelike troškove. Usto je problematičan i kopneni koridor od juga do sjevera Italije. Stoga se pojavila ideja da stvorimo paralelni pravac kojim bi se plin, preko našeg teritorija, transportirao na sjever Italije. Plinovod bi išao od albanske Fiere do Bosiljeva te dalje do talijanskog, austrijskog i švicarskog tržišta, na razini od 10 milijardi prostornih metara na godinu. Problem je što nas obvezuju rokovi za prvu investiciju, a sad bismo trebali ići u malo veće zahvate. No, nadam se da ćemo do kraja godine sve to uskladiti.

Potvrda izvrsnosti

Partner koji pokreće razvoj i raste zajedno s hrvatskim gospodarstvom

Intervju

Kabeli su postali strateška osnova energetske i digitalne budućnosti Europe

Kolika bi bila cijena tog plinovoda?
– Oko 880 kilometara plinovoda stajalo bi 850 milijuna eura.

‘Luping’ prema Italiji nema smisla graditi

Neki plinski stručnjaci smatraju da bi trebalo proširiti kapacitet plinovoda prema Italiji, odnosno izgraditi tzv. luping, paralelni plinovod i preko Italije dobivati plin iz Alžira, Libije, Egipta?
– Slažem se da je jedan od najvećih promašaja u plinskom biznisu što nije napravljen plinovod GEA. Izjave vezane za alžirski plin pomalo me čude, posebice s obzirom na nepovoljne uvjete transporta tog plina kroz Italiju. Uostalom, sami Talijani okreću se Kaspijskoj regiji, a nama su ti izvori daleko pristupačniji. Povezivanje s Italijom apsolutno je nužno i potrebno, ali ponajprije radi opskrbe talijanskog tržišta, a ne hrvatskog. Budućnost tog plinovoda vidim u tom smjeru. Planira se izgradnja LNG terminala na Krku i ako ga izgradimo, najveći dio njegova kapaciteta bit će korišten upravo za talijansko tržište. Uopće ne vidim potrebu izgradnje ‘lupinga’. Bit će mnogo isplativije izgraditi podmorski plinovod od Omišlja do Italije, kad bude izgrađen LNG terminal. Naš smo sustav, inače, prilagodili rezultatima Ininih istraživanja plina u Jadranu. Stoga ga unaprijed gradimo tako da kad polja srednjeg Jadrana budu spremna za proizvodnju, možemo prihvatiti taj plin. Prvi put je hrvatska plinsko-transportna mreža ispred istraživanja i proizvodnje. Činimo to kako nam se ne bi dogodilo kao na sjevernom Jadranu, gdje se proizvedeni plin deset godina nije imao gdje priključiti na hrvatski sustav, nego je išao u Italiju jer su se Talijani na vrijeme pripremili.