U HUP novostima pravni će tim HUP-a iz broja u broj odgovarati na različite pravne te druge upite svojih članica, ali i drugih hrvatskih poduzeća. Za neka pitanja na koja pravni tim ne bude imao odgovor potražit će savjete kod odgovarajućih državnih tijela ili stručnjaka.
Svoje upite možete slati e-poštom na admira.ribicic@hup.hr, odnosno faks-uređajem na broj 01/4897-556.

Prekovremeni rad – mogućnosti i zabrane primjene
Prekovremeni rad uređen je člankom 45. Zakona o radu. To su slučajevi kada u slučaju više sile, izvanrednog povećanja opsega poslova i drugim slučajevima prijeke potrebe, radnik, na zahtjev poslodavca mora raditi duže od punog radnog vremena. Prema do sada važećim odredbama prekovremeni rad je mogao trajati najviše 10 sati tjedno. Stupanjem na snagu novoga Zakona skraćeno je trajanje takvog rada na 8 sati tjedno. Ujedno su, osim tjedna, dodana i još dva referentna razdoblja, mjesec i godina na način da prekovremeni rad pojedinog radnika ne smije trajati duže od 32 sata mjesečno niti duže od 180 sati godišnje. Stoga, da bi određeni prekovremeni rad bio dopušten mora kumulativno udovoljavati svim propisanim uvjetima i ne smije na razini tjedna, mjeseca i godine prelaziti propisana ograničenja.Izmijenjena je i odredba o zaštiti određenih kategorija osoba od prekovremenog rada. Tako prema sadašnjem zakonskom rješenju, trudnica, roditelj s djetetom do 3 godine starosti, samohrani roditelj s djetetom do 6 godina starosti i radnici koji rade u nepunom radnom vremenu mogu, osim u slučaju više sile, raditi prekovremeno samo ako daju pisanu izjavu da dobrovoljno pristaju na taj rad. Apsolutno je zabranjen prekovremeni rad maloljetnih radnika.
Nenad Seifert, dipl. iur, Direktor Regionalnog ureda HUP-a Rijeka

Naknada za nekorišteni godišnji odmor
Radnik se ne može odreći prava na godišnji odmor pa je prema članku 57. Zakona o radu ništetan sporazum o odricanju prava na godišnji odmor, odnosno o isplati naknade umjesto korištenja godišnjeg odmora. No pri prestanku ugovora o radu s pojedinim radnikom poslodavci moraju voditi računa o odredbi članka 61. Zakona o radu koji propisuje da je u slučaju prestanka ugovora o radu poslodavac dužan radniku koji nije iskoristio godišnji odmor u cijelosti isplatiti naknadu umjesto korištenja godišnjeg odmora razmjerno broju dana neiskorištenoga godišnjeg odmora. Visina naknade za neiskorišteni godišnji odmor određuje se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu i ne može biti manja od prosječne mjesečne plaće radnika u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad), a isplaćuje se razmjerno broju dana neiskorištenoga godišnjeg odmora. Što se sve podrazumijeva pod “sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad” propisano je poreznim propisima, konkretno Zakonom o porezu na dohodak, odnosno Pravilnikom o porezu na dohodak. Dakle, izmjenama Zakona o radu nema više obveze poslodavca da prilikom prestanka radnog odnosa mora izdati radniku potvrdu o neiskorištenim danima godišnjeg odmora, već je poslodavac u obvezi radniku kojem prestaje radni odnos kod njega isplatiti naknadu za neiskorišteni godišnji odmor razmjerno broju dana neiskorištenoga godišnjeg odmora.
Admira Ribičić, pravna savjetnica

Predstavnik radnika u organu poslodavca
Člankom 163. Zakona o radu (NN 149/09) regulirana je obveza za poslodavce da ako imaju organ koji nadzire vođenje poslova (bez obzira kako se naziva organ – nadzorni odbor, upravni odbor i sl.), onda mora u tom organu biti izabran predstavnik radnika. Sadržaj te odredbe bitno je promijenjen u odnosu na prethodni Zakon o radu (NN 137/04), točnije čl. 166., u kojem su morali biti ispunjeni sljedeći kriteriji za primjenu te odredbe: bio je propisan uvjet da je riječ o poslodavcu s više od 200 radnika ili da je riječ o poslodavcu koji je u 25% ili većem vlasništvu RH ili jedinice lokalne (regionalne) samouprave. Prema sadašnjem zakonskom rješenju predstavnika radnika imenuje i opoziva radničko vijeće, no ako radničko vijeće ne egzistira kod poslodavca, a postoji sindikat, u tom slučaju sindikalni povjerenik koji je preuzeo funkciju radničkog vijeća nema pravo imenovati predstavnika radnika u organ poslodavca, već radnici slobodno i neposredno na tajnim izborima biraju svog predstavnika. Izabrani predstavnik radnika ima isti položaj kao i drugi imenovani članovi nadzornog organa. Ovdje skrećemo pozornost da može postojati situacija u kojoj postoji nadzorni organ kod poslodavca a da kod poslodavca nema zaposlenih radnika. Mišljenja smo da u tom slučaju odredba o obvezi imenovanja predstavnika radnika u nadzornom organu poslodavca ne bi bila provediva pa time ne bi došlo ni do mogućnosti primjene odredbe iz čl. 293. st. 1. t. 34. kojom je propisana prekršajna kazna za pravnu osobu u visini od 31.000 do 60.000 kuna “ako ne omogući imenovanom, odnosno izabranom predstavniku radnika članstvo u organu poslodavca, odnosno drugom odgovarajućem tijelu trgovačkog društva, zadruge, odnosno javne ustanove”.
Ivan Sarić, pravni savjetnik