Na nedavnoj konferenciji za novinare koju smo održali u Hrvatskoj udruzi poslodavaca jedan od novinara postavio je prilično zanimljivo pitanje (a i druga su bila vrlo zanimljiva i poticajna). Da ne bih pogrešno citirao sadržaj tog pitanja, pokušat ću ga parafrazirati: Vjerujemo li mi u HUP-u u učinkovitost najavljenih fondova za spas domaćega gospodarstva? Odgovor je bio, da parafraziram i njega, da se tu nema što vjerovati ili ne vjerovati. Riječ je o tome da je hrvatsko gospodarstvo, odnosno velik dio hrvatskih poduzeća, u teškom i izrazito teškom stanju. I u takvom bismo stanju u ovim duhovnim kategorijama mogli reći da se više nadamo da će od njih biti koristi. Ali nije ni vrijeme ni mjesto za rasprave o transcedentalnom, o vjeri ili nadi koje ćemo ostaviti u sferi osobnog izbora. Što je to što nam daje nadu, a što je to što nas upozorava da je nada bezrazložna?

Pitanje proračuna
Nova Vlada, ili bolje reći nova premijerka, sredinom prošle godine unijela je neki novi duh u politički, ali i ekonomski život zemlje. Dok za politički dio ne bih trošio previše prostora, postavlja se pitanje što je to novo u ekonomskom životu. Novo je ozračje u komunikaciji s novom premijerkom. Nova je premijerka puno otvorenija za razgovor, pokazuje visok stupanj razumijevanja za probleme poduzetnika, čini se da sluša tuđe prijedloge. Kako je to izgledalo u zbilji? Srpanj je donio dva rebalansa i dvije velike promjene usmjerene na prihodovnu stranu proračuna: krizni porez i veću stopu PDV-a. Tada su hrvatski poslodavci okupljeni u HUP-u bili vrlo suzdržani glede novih mjera. Znali smo da će kratkoročno novi prihodi pomoći u stabilizaciji javnih financija, ali jednako tako da imaju potencijalno vrlo opasan učinak na smanjenje osobne potrošnje. U vezi s tim upravo je prije dva tjedna naša Udruga i službeno od Vlade zatražila da se zbog opasnosti od deflacije, koja bi prema nekim indikatorima mogla zaprijetiti našem gospodarstvu, ukine krizni porez i vrati PDV na prijašnju razinu. Državni proračun za 2010. godinu bio je ona demarkacijska crta koja je trebala dati signal da se u izvršnoj vlasti događa važan obrat. Njime je trebalo dati jasan signal i korisnicima državnog novca, ali i onima koji pune državnu blagajnu da je ovo godina koja traži veliku suzdržanost na strani prihoda javnih financija kako bi gospodarstvu ostalo više novca za život. Pa kad bi bili sasvim pragmatični, rekli bismo: država je trebala sad popustiti malo s pritiskom na gospodarstvo kako bi možda za godinu-dvije mogla imati veću korist.

Ne valja biti zloguki prorok pa zazivati nekakve brze rebalanse proračuna, ali bilo bi vrlo zanimljivo vidjeti kakva je dinamika punjenja državnog proračuna u siječnju ove godine u usporedbi s planiranim prihodima, ali i u usporedbi s prošlogodišnjim istim mjesecom. Naime, već smo lanjskog siječnja bili u recesiji (koliko god to neki tada nisu htjeli priznati) pa bi usporedba dva recesijska siječnja mogla biti od velike koristi. Ti bi nam podaci mogli pokazati je li ovaj smjer fiskalne i monetarne politike ispravan, ili je potrebno izvršiti manje ili veće prilagodbe. Prije trinaest mjeseci HUP je predlagao osnivanje tzv. interventnog fonda, kojim bi se pomoglo gospodarstvu da se lakše nosi s tada nadolazećom krizom, kako bismo umanjili negativne učinke krize, spasili čim veći broj poduzeća i radnih mjesta. Sada uz veliku pomoć i razumijevanje HNB-a, a nadamo se i poslovnih banaka, na vidiku su fondovi za pomoć gospodarstvu. E upravo se na njih odnosilo ono parafrazirano pitanje s početka teksta. Bez imalo uvijanja možemo reći da su fondovi posljednje slamke spasa za brojna poduzeća koja imaju kvalitetne projekte i programe, ali su zbog krize zapala u velike probleme. Međutim, ti su fondovi biti ili ne biti i za Vladu Jadranke Kosor, jer njihov neuspjeh značio bi neuvjerljivost izvršne vlasti i gubitak povjerenja poslovne zajednice.

Dva primjera
Sljedeće područje za koje je Vlada najavila poseban program je usmjeren na revitalizaciju našega graditeljstva i stanogradnje. Za koji će se model potpora Vlada odlučiti za sada nam ostaje samo naslućivati, ali je jedno sigurno: od sadašnjeg stanja nema koristi ni država ni poduzeća, a ni kupci. Za kraj jedna vrlo česta tema među poduzetnicima. Fiskalni i parafisklani nameti. Godinama se žalimo na neizdrživost tereta nameta koji nam gura ramena i leđa prema dolje. Ali ne da se nekome molimo, nego što taj teret više ne možemo nositi. Uspoređujemo svoja iskustva s onima naših konkurenata iz drugih zemalja, upozoravajući da je stanje neizdrživo. Pobrojeni su i svi silni parafiskalni nameti, složili smo se da je to nezdravo, opasno, da ih treba rezati, smanjivati. I dogodi se poneki zanimljiv signal (krenu pregovori s nekim vladinim resorima) koji nam daje nadu da se stvar ipak mijenja. A onda nam se pojavi novi Zakon o rudarstvu koji davanja poduzetnicima preko noći poveća za četiri, pet ili čak šest puta. I kako sad očekivati da će građevinski materijal biti jeftiniji kad mineralna sirovina iz koje nastaje toliko poskupljuje. Slična se stvar priprema i za famozni Zakon o turističkom zemljištu uz koji se priprema uredba prema kojoj bi naknada za turističko zemljište iznosila 1 euro po četvornome metru. Samo ta dva primjera upućuju nas prema jednoj molbi: pozivamo Vladu da za ovu godinu uvede moratorij na nove namete. To bi moglo povećati nadu u pozitivan ishod.

Bernard Jakelić, v. d. glavnog direktora HUP-a