U posljednjih je pola godine Hrvatska udruga poslodavaca pokrenula svojevrsnu ofenzivu protiv šutnje administracije (u užem smislu), odnosno za promjenu odnosa prema poduzetnicima i investitorima (u širem smislu). U oba slučaja jedan od glavnih ciljeva je promjena odnosa javne administracije prema poduzetnicima koji na bilo koji način traže i očekuju uslugu (da ne kažemo potporu) od onih koji su upravo plaćeni da budu na usluzi građanima i gospodarstvu. Da postanu ono što bi morali biti: istinski javni servis.

Put po dozvolu
Ne treba trošiti previše prostora da bi se reklo kolika je važnost učinkovite i kompetentne javne uprave za ukupan život neke sredine, pa tako i gospodarstva. Jer mogli bismo se zaplesti u već puno puta ispričane priče o prekobrojnosti, skupoći, neradu, korumpiranosti i čemu sve ne kad je riječ o našoj javnoj upravi. Priča koju je neki dan donijela Slobodna Dalmacija, opisujući slučaj jednog poduzetnika iz Jastrebarskog, koji je morao ići u jedan dalmatinski gradić (Biograd) više od osamdeset puta kako bi ishodio uporabnu dozvolu, vrlo slikovito predstavlja našu administrativnu zbilju. Poduzetnik sav očajan nije se dao iz ureda nadležnog “organa” dok ne dobije rješenje (bilo pozitivno ili negativno). Ovo natezanje s “državnim organom” poduzetniku je ukralo dvije godine, stajalo ga više od 200.000 eura, a što je najtužnije, njegovih je trideset radnika ostalo bez posla upravo zbog poslovične šutnje “državnog organa”. Ono što ovaj slučaj čini posebno zanimljivim jest to da on pokazuje kako to izgleda u našoj zemlji kad poduzetnici od državne uprave traže kompetentne odgovore (a to mogu biti i negativna rješenja). Posebno je poučna izjava šefa dotičnog “državnog organa” (koji stoluje u Zadru). On je nakon eskalacije ovog problema jastrebarskog poduzetnika koji se nije dao iz ureda, o čemu je obavijestio i novinare, da bi smirio situaciju, morao doći u obližnji Biograd, sastati se s poduzetnikom i pomoći da se taj osamdeset i drugi put iz Biograda vrati s nekakvim kvalificiranim odgovorom. A na kraju se ukazati i pred novinarima i dati im antologijske izjave koje donosi Slobodna, a mi prenosimo u punini apsurda: “Čepo je osim u jednom predmetu za koji je nastupila administrativna šutnja, sve zahtjeve gospodina… rješavao u zakonskom ili prihvatljivom roku unutar nekoliko mjeseci ili godine dana”. A što je to prihvatljivi rok za Čepina šefa? Ili je li Čepina administrativna šutnja “samo u jednom predmetu” bila možda razlog za neki oblik opoziva? Nastavlja šef dalje: “Istina, protiv Čepe je bilo dosta prijava i nezadovoljstva stranaka, ali nijedna kontrola ili nadzor nije pokazao da je prekršio zakon ili svoje ovlasti.” Bilo bi zanimljivo vidjeti koliko bi se dugo takav neki Čepo u nekoj uređenoj državi, da ne kažemo u privatnom poduzeću, mogao odnositi prema svojim korisnicima usluge (i financijerima) na opisani način.

Jača ofenziva
Zbog takvog odnosa istog je državnog službenika prozivala i načelnica jedne otočne općine koja je potpada u njegovu nadležnost jer, kako je izjavila, “zbog njega pati gospodarstvo otoka”. Uostalom, kakav bi Čepo mogao biti pokraj takvog odnosa svoga šefa koji na kraju, uz smiješak (u novinama ne piše je li bio podrugljiv), lakonski izjavljuje: “Čepo, izgleda, uvijek pobjeđuje.” A dok imamo takve Čepe, ali i nad Čepom takve njihove Čepe, još ćemo se mi u HUP-u morati prilično napregnuti da ovoj svojoj ofenzivi dademo jačeg vjetra u jedra i zapljusnemo brojne takve “državne organe” u nekom drugom Biogradu. A imamo ih podosta, i ne samo na moru, počevši od Zagreba i središnje vlasti.