Ovih se dana na pustim, da ne kažem opustošenim ulicama Detroita, ne može sresti ni psa. Ispod golemih sjenki visokih nebodera, nekoć sjedišta nepobjedive auto industrije koja je nakon niza godina propadanja upravo u tom gradu u jeku ekonomske krize klekla na koljena, svega par silueta u predvečerje. Grad živi tiho, prigušeno, kao da se srami svoje sudbine; na operu ili u muzej se dolazi automobilima iz suburbanih područja, međutim, u gradu se ne ostaje ni minute više. Život je negdje drugdje. Ono nekoliko najhrabrijih koji i u tim okolnostima ostaju u gradu okuplja se u malenim oazama kao jedinim točkama otpora besmislenim konceptima razvoja koji su grad bacili na koljena. On je, poput niza gradova slučaja, prepušten samom sebi i onima siromašnima, obespravljenima, koji nemaju drugog izbora. Nije čudo da Detroit danas zovu gradom duhova. On je danas grad ruševina. Naježi se čovjek kada pomisli da bi se, slijedom niza nesmotrenih odluka u Ćirilometodskoj ulici, isto moglo dogoditi i njegovom gradu.

Zlatne godine
Detroit je jedan od rijetkih gradova koji možda na najteži način uči kako biti post-industrijskim gradom u 21. stoljeću. Iako ‘Ford’ i dalje drži grad na eutanaziji, zlatne godine iz sredine 20. stoljeća se zasigurno ne mogu povratiti. Grad je u limbu, u vakuumu, obiteljima u gradu koji je navikao da svaki član posjeduje jedan auto kao znak ponosa i snage nacionalne industrije, teško je objasniti zašto ih se moralo prodati, onima sretnijima zašto više rezervoar ne može biti pun. Ono drugo,našim krajevima nažalost i dalje daleko poznatije, osjećaj je nedostatka vladavine zakona. Detroit je danas grad u kojem se pravila i norme shvaćaju daleko rastezljivije, grad u kojem će prolazak kroz crveno – i doslovno i prenesno – samo onima sa najvećim pehom biti prekršaj, grad u kojem je teško dokazati nepravdu kada ju u pravilu dijele svi njegovi građani. Utoliko je Detroit lekcija primjenjiva i svim drugim gradovima. Ako se o svakom pedlju grada ne raspravlja, ako se o svakom pedlju ne odlučuje ravnopravno i u skladu sa zakonom, kakve to gradove i za koga pravimo? U slučaju Detroita, obrazovani stanovnici koji žele solidan standard i sigurnost iselili su se još prije desetak godina; odustali su od vizije grada kakvog su priželjkivali. Linijom manjeg otpora odlučili su mir i sigurnost pronaći izvan granica grada.

U slučaju Zagreba, hoće li to biti eksluzivna i zaštićena manjina onih koji će to osigurati iz luksuznih apartmana sa pogledom na Varšavsku, ili na ono što je od nje ostalo? Kakvim gradom Zagreb postaje i na koji način će radnici biti dijelom njegovog društvenog tkiva? Naravno, na ovom mjestu nećemo otvarati kompleksne probleme urbanog razvoja i socijalnih nejednakosti. Primjer Detroita navodim jer je on istovremeno i veliki ispit. Velika prilika da se kriza koja tamo dotiče dno, upozna u svoj njenoj dubini. Ali ohrabrenje dolazi odozdo, jedna za drugom, rađaju se u različitim susjedstvima inicijative koje daju smisao i nove funkcije napuštenim zgradama a koje od travnatih zapuštenih površina pretvaraju male poljoprivredne jedinice na kojima se ljudi, silom prilika, uče gradskom vrtlarstvu. Središte gradskog života postaje jedna od tržnica, grad se vraća primarnim funkcijama koje nastoji osigurati. Centar grada već je sada mjesto projekcija niza projekata koji nastoje gradu donijeti novu snagu kreativne industrije,; privući dizajnere, informatičare i umjetnike; stvoriti nove industrije. U protivnom, kao i mi na Varšavsku, biti će prisiljeni gledati kao na suvenire, komadiće zida otpora koji je prerano popustio pred silinom beskoncepcijskog, kratkoročnog, profitno orijentiranog i za vladavinu prava više nego opasnog smjera razvoja koji se posredstvom spekutlativnog kapitala umiješno inflitrirao u gradske odluke.

Javna dobra
U takvoj situaciji, nekoličina ljudi u Detroitu sa velikom pažnjom gleda na javni interes i tretman javnih dobara. Sada je to još lako, stanovi i zemljišta su izuzetno jeftini, u grad duhova i sablasti samo se najhrabriji hazarderi odluče useliti ili investirati. I vrlo stidljivo. Njima se daje prilika da grad dignu iz ruševine, da od njega učine novi centar, grad koji će osigurati svoju suverenost opskrbe hranom kroz lokalnu proizvodnju, koji će pokrenuti novu, energetski efikasnu regulaciju prometa. Moguće je, ali ne još i izvjesno, da će takvim promjenama cijene zemljišta porasti, a grad postati privlačna destinacija za kreativce širom svijeta. Bitno je međutim da oni koji sada brinu o javnom interesu i u tim okolnostima ostanu nepotkupljivi i sačuvaju svoj pogled na grad. U Zagrebu, Varšavska je primjer pogleda na drugačiji grad. Gradski oci bi svakako morali razmisliti mora li Zagreb postati Detroit da Varšavska i sve ulice koje čeka ista sudbina dobiju drugu šansu…Prilika je ovdje.

Vedran Horvat, voditelj ureda Heinrich Böll Stiftunga u Zagrebu, trenutno na jednomjesečnoj stipendiji German Marshall Funda u Americi