Gotovo da nema skupa domaćih gospodarstvenika na kojemu se barem ne dotakne problem nelikvidnosti, odnosno nediscipline u plaćanjima. O njemu se govori kao o problemu “broj jedan” za hrvatske poduzetnike jer lanac nelikvidnosti uvelike blokira poslovne aktivnosti, otežava put do kredita (naročito malima), a neplaćanja i znatna prekoračenja rokova plaćanja posredno utječu na smanjenje investicija, kao i na otvaranje novih radnih mjesta. Kao što je teško reći koliko je, primjerice, upravo nered u toj zoni pridonio lanjskom 25-postotnom padu dugoročnih investicija hrvatskih poduzetnika, tako se o stanju kulture (ne)plaćanja i s tim povezane rizičnosti poslovne suradnje iz javno dostupnih baza podataka za pojedine segmente gospodarstva mogu izvlačiti tek parcijalni zaključci i zapažanja. Prema podacima koje je objedinila tvrtka Avidus, rangirajući tvrtke prema prilagođenom Altmanovu modelu Z-scoreu kao pokazatelju stabilnosti/rizičnosti, od sto velikih tvrtki njih trideset svoje dobavljače u prosjeku plaća unutar mjesec dana, a čak 80 posto isplaćuje dobavljače unutar šezdeset dana. Dakle, petina ih plaćanja obavlja izvan tog okvira, a podaci o prosječnom vremenu naplate njihovih potraživanja sugeriraju da je problem znatno izraženiji kad su u ulozi vjerovnika. Naime, čak 53 od njih 100 naplatu svojih potraživanja čeka duže od dva mjeseca, unutar jednog mjeseca naplati ih se 28 posto, a prosječno mjesec do dva na naplatu čeka njih 19 posto.

Specifičnosti sektora
Prejednostavno bi bilo iz toga zaključiti da je kategorija “velikih” u odnosu na druge neto gubitnik priče o nelikvidnosti. Za početak, i unutar te skupine velik je raspon veličine tvrtki mjerene razmjerima prihoda/rashoda, a na sliku rokova plaćanja uvelike utječe i sektorska struktura, odnosno specifičnosti pojedinih branši (i) glede dinamike plaćanja. Zamjetno je da su, primjerice, u farmaceutici ili građevinskom sektoru prosječni rokovi – i plaćanja dobavljača i naplate potraživanja – mahom duži od 60 dana. Specifičnost trgovine je da se naplata većinom odvija unutar mjesec dana, a plaćanja dobavljačima između mjesec i dva. Specifičnosti biznisa mogu se pripisati i kraći rokovi (i u naplati i u plaćanjima obveza) kod, primjerice, hotelijera. Međutim, kod niza tvrtki iz različitih branša podatke o rokovima plaćanja treba uzeti s rezervom. Brojke, naime, ne govore mnogo o tehnikama i instrumentima koji se nerijetko i iz raznih motiva primjenjuju pri ugovaranju transakcija. To je jedan od razloga zašto se često stvarna poslovna iskustva prilično razlikuju od (uprosječenih) pokazatelja rokova plaćanja pa je katkad dvojbeno i koliko oni govore o tome koliko je neka tvrtka pouzdan partner. U uvjetima otežane naplate tvrtke se mogu dogovoriti ili pristati da, na primjer, dio računa riješe kompenzacijom ili cesijom. Isto tako “službeni podaci” mogu dati prilično varljivu sliku s obzirom na mogući nemali vremenski odmak isporuke robe i ispostave fakture. U domaćoj se javnosti vezano uz rokove plaćanja zbog svoje veličine i utjecaja na tijekove novca često navodi primjer koncerna Agrokor. Sve njegove sastavnice na popisu velikih tvrtki, prema Avidusovim podacima, plaćanja obavljaju u roku od 30 do 60 dana mada sporadične javne ispovijesti sugeriraju osjetno duže rokove. To je zacijelo barem dijelom objašnjivo odgođenim ispostavljanjem faktura. Koliko god razredi plaćanja/naplate potraživanja ne određuju nužno atribut stabilnosti i rizičnosti neke kompanije, ostaje primijetiti da je kod 20-ak najstabilnijih tvrtki prema zbroju parametara Z-scora ujedno i najveća koncentracija tvrtki s najurednijim plaćanjima (do 30 dana). Razinom Z-scorea, kao i lani, među većim tvrtkama prednjači Plava laguna, netipična među hotelijerima po tome što zapravo nema kune kredita. Visoko su na tom popisu zvučna imena poput HT-a, Adrisa, Janafa, Ericssona NT, DM-a, Vipneta, ali i dvije zračne luke, dva trgovca automobilima, po jedna kladionica i mesna industrija.

Provesti zakone
Primjeri nekih tvrtki niskog ranga prema Z-scoreu (npr. oko 1,8 i manje) pak potvrđuju da to ne mora biti relevantan pokazatelj rizičnosti iako je u toj grupi razmjerno veća koncentracija tvrtki s prosječnim rokom plaćanja duljim od 60 dana. Od 10 tvrtki s najmanjim Z-scoreom pet je državnih od kojih su neke sastavnice velikih sustava poput HEP-a i nisu u kategoriji prosječnih rokova plaćanja duljih od dva mjeseca. U cjelini, izvor Avidusovih podataka vjerojatno nudi nešto bolju sliku (ne)discipline plaćanja od stvarne. U adresiranju glavnih generatora nelikvidnosti u pravilu, međutim, nema suglasja. U začaranom krugu svatko ima svoga neposrednoga krivca ili kočničara. Mali poduzetnici pozvat će se na velike kompanije. Velike upiru prstom na državu, ponajprije u dijelu plaćanja koja ne idu preko državne riznice. U Vladi su pak i prije lanjske akcije skraćivanja rokova plaćanja javnih/državnih poduzeća nerijetko isticali status države kao “neto vjerovnika”, a nakon oveće runde plaćanja zaostalih obveza tih poduzeća mogle su se čuti i prozivke kompanija za “štopanje”. S adresiranjem odgovornosti za raširenost tog problema na svim relacijama stvari su jednostavnije. Ona je u najvećoj mjeri na državi, od koje stvari treba početi rješavati – i vlastitim primjerom i angažiranjem na suzbijanju i/ili sankcioniranju nediscipline plaćanja drugih sektora. Ekonomski analitičar Velimir Šonje s tim u vezi je parafrazirao i političku krilaticu o nultoj toleranciji prema korupciji u nultu toleranciju prema kašnjenju s plaćanjem. Ono je za gospodarstvo i društvo veći problem (i) od korupcije, kaže, jer usporava tokove novca i povećava ukupne rizike. Stoga smatra da nam hitno treba nacionalni akcijski plan za borbu protiv te pošasti. Normativni okvir ni dosad nije bio zapreka za njezino suzbijanje premda dio političkih stranaka, koji u svojim gospodarskim programima igra na kartu borbe protiv nereda u rokovima plaćanja, to pitanje kani rješavati donošenjem zakona. I rokovi plaćanja kao i penaliziranje neplaćanja u ugovornim rokovima već su godinama uređeni Zakonom o obveznim odnosima, ali treba inzistirati na njegovoj provedbi.