Prva hrvatska tvornice biodizela, ozaljski Modibit Vlade Rožića, i kutinska tvornica stočne hrane Moslavka promemorijom su nakon preliminarnih pregovora odredili uloge i obveze obiju strana u izglednoj suradnji Moslavke kao Modibitova dobavljača sojina i ulja uljane repice kao sirovine za proizvodnju biodizela.

Ovisnost o uvozu
Kako je riječ o direktnoj vezi proizvodnje goriva s poljoprivredom, te posebnoj važnosti ove povezanosti u sklopu predstojećih obveza sve većeg udjela biodizela kao zamjenskog energenta za naftno dizelsko gorivo, Modibit je posjetio i predsjednik saborskog Odbora za poljoprivredu Božidar Pankretić. Tom prilikom istaknuta je nedorečenost hrvatske biodizelske strategije jer instaliranje još nekoliko najavljenih pogona za proizvodnju ni izdaleka ne prati poljoprivredna sirovinska baza, pa se opet dolazi do ovisnosti u uvozu ulja kao sirovine. Modibit je u tom smislu krenuo korak dalje, a prema riječima Marija Talajića, direktora Moslavke, konačni sporazum o suradnji vrlo je blizu konačnog potpisa, ali u ljetnom “time outu” Moslavki još predstoji niz aktivnosti radi osiguranja vlastite kakve-takve dohodovnosti iz čitavog tog posla, nasuprot relativno jednostavnoj ulozi Modibita kao kupca sirovine. Modibit bi, naime, u Moslavkinu prostoru instalirao svoju prešu za prešanje sjemena uljane repice i soje, a Moslavkin je problem ili zarada, ovisi o tome kakvo se rješenje iznađe, golema količina repičine i sojine pogače preostala nakon dobivanja ulja. “Nakon prešanja pet tisuća tona sojina i repičina sjemena, koliko za početak ugovaramo, nama bi ostalo oko 3500 tona pogače za čiji plasman tek moramo naći za nas isplativo rješenje. Sojina pogača nije toliko problem jer je ona sa oko 45 posto proteina već uobičajena komponenta u stočnoj hrani, ali problem je s pogačom uljane repice, kojoj bi zbog manjeg udjela proteina trebalo prilagođavati čitavu recepturu smjese, a sumnjam da bi tržište to prihvatilo. Druga su dva načina uporabe pogače briketiranje i kompostiranje i mi sad moramo ispitati sve elemente za usvajanje tehnologije briketiranja i izradom kalkulacija na stvarnim elementima i troškovima vidjeti i isplativost toga posla”, rekao je Mario Talajić.

Svake treće godine
Prema njegovim sadašnjim saznanjima, cijena sojine pogače je 0,90 kuna po kg, dok se za kilogram komposta od nje dobiva samo 0,10 kuna. Zato Talajić već unaprijed prednost daje briketiranju sojine i repičine pogače, čime bi se dobio visokokaloričan briket za loženje bilo u domaćinstvima, bilo u toplanama na bazi biomase kao obnovljivog izvora energije, a što se propagira i državnim programom i subvencionira sredstvima Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost. Talajić takve brikete vidi i kao “potentan proizvod” i za europsko tržište upravo zbog ekološke komponente. Složenije pitanje od suradnje s Modibitom sama je organizacija uzgoja repice i soje, i to unatoč već razvijenoj mreži kooperanata na području Popovače. Uz 2000 hektara u kooperaciji, Moslavka sojom i repicom zasijava i oko 1500 hektara vlastitog zemljišta, no zbog plodoreda repica se na istoj površini smije sijati tek svaku treću godinu, a u našim uvjetima, dodaje Talajić, ta bi pauza trebala iznositi i godinu dulje.