Njemačka je upravo prešla granicu od ostvarenja 20% energije iz obnovljivih izvora, čime je ispunila svoju obvezu prema Europskoj uniji za 2020. osam godina unaprijed. Kao bonus, dakle, krajem ovog desetljeća svijet će također morati zahvaliti Njemačkoj za cijenom prihvatljivu solarnu energiju, ne zato što je tehnologija ondje izumljena, već zato što će dotad upravo njezini stanovnici platiti ključnu fazu smanjenja troška, i to omogućavanjem velikog tržišta.

Njemačka desetogodišnja potpora razvitku tehnologije solarnih fotovoltaika potaknula je ubrzano smanjenje cijene te tehnologije. Stoga će ona već prije 2015. biti potpuno isplativa u sunčanim zemljama kao što Južna Afrika, Grčka ili Meksiko, a ubrzo zatim i u samoj Njemačkoj. Da nema njemačke energetske politike, trebalo bi puno dulje da se postigne smanjenje troška. No njemačka politika nije samo altruistična. Ona je kombinacija zdravorazumske industrijske politike i prihvaćanja odgovornosti da preuzme svoj dio tereta vezan uz ciljeve redukcije ispusta ugljičnih plinova Europske unije do 2050. godine. Priča ide otprilike ovako: “Njemačka već godinama subvencionira solarne fotovoltaike umjetno visokom politikom pojačanih ulaganja u obnovljive izvore energije. Posljedica toga je mnoštvo solarnih ploča (uglavnom uvezenih iz Kine) u zemlji s vrlo malo sunca, ali i sto tisuća novootvorenih, dobro plaćenih radnih mjesta.” Troškovi su prilično visoki, viši od četiri milijarde eura godišnje koliko Njemačka prema procjenama daje svojoj nuklearnoj industriji, a da i ne spominjemo poticaje za ugljen u vrijednosti od dvije milijarde eura. No priče počesto odražavaju stanovište pripovjedača, pa stoga predstavljamo i alternativnu inačicu: “Shvativši da nove tehnologije zahtijevaju potporu kako bi postale konkurentne, Njemačka je osmislila sustav klizne politike pojačanih ulaganja u obnovljive izvore energije.

A kad solarna industrija postigne prihvatljiv troškovni paritet, Njemačka će u tom pogledu već imati dobro pozicioniran industrijski sektor. Također će znatno pridonijeti globalnoj zajednici jer će platiti račun za sve ostale.” Neki tvrde da vlade ne određuju gospodarske dobitnike i gubitnike te da bi tržišta sama trebala odlučiti koje tehnologije će doći na čelo u utrci za dekarbonizaciju energetskog sustava. No tržište je sposobno djelovati kako najbolje zna i umije tek kad su pojedine tvrtke dovoljno velike i jake za financiranje početne krivulje učenja o novoj tehnologiji prije nego što ona postane konkurentna, a time i profitabilna. Njemačka nije usamljena u njegovanju uspona nove energetske tehnologije. Brazil je uspješno zakotrljao novu industriju etanola iz šećerne trske, a Danska je zarana zauzela vodeći položaj glede energije vjetra. Znatni napori Velike Britanije vezani uz ulaganja u priobalnu energiju vjetra poprimaju drukčije značenje kad ih se promotri kao uravnotežen doprinos svjetskoj zajednici.

Ronald Kupers, gostujući profesor pri Sveučilištu u Oxfordu i nekadašnji direktor u tvrtki Royal Dutch Shell, Project Syndicate, 2011.