Sindikati su u nekoliko navrata u posljednje vrijeme tražili kaznenu odgovornost poslodavaca koji ne isplaćuju plaće svojim radnicima.

Bilo je tu i nekih političkih stranaka koje su u ovom predizbornom vremenu vrlo slično tražile, pa i predlagale poseban zakon kojim bi se kazneno gonilo poslodavce koji ne isplaćaju plaće radnicima. Na prvi se pogled oba zahtjeva na neki način čine logičnima, ali samo na prvi pogled. Ovom se problemu mora pristupiti vrlo pažljivo i s puno manje političkog, a puno više ekonomskog i socijalnog naboja. Prva skupina poslodavaca koja je, pretpostavljam i najmanja, jesu oni poslodavci koji namjerno ne isplaćuju plaće i doprinose. Za takve je savršeno jasno da to nisu poduzetnici i poslodavci, već je za njih puno primjereniji neki drugi izraz koji se odnosi na prijestupnike. Oni bi trebali biti predmet nekih drugih rasprava i nekih drugih institucija. Mislim da je nedopustivo što se takvim prijestupnicima nije stalo na kraj puno prije kako ne bi bacali krivu sliku na većinu hrvatskih poduzetnika koji posluju prema zakonu. HUP je već od osnutka prije sedamnaest godina u svoje programske dokumente ugradio odredbe kojima se onemogućuje članstvo svima onima koji krše zakone. Uostalom, donijeli smo i odluku o tome da se iz članstva isključe svi koji namjerno ne isplaćuju plaće i doprinose svojim radnicima. To je nedopustivo ponašanje i u HUP-u nemamo nikakvih dilema u vezi s tim. Nas u HUP-u, ali i mene, zanima ona druga skupina poslodavaca koja je do ove teške gospodarske krize uvijek poslovala sukladno domaćim propisima i zakonito, koja je redovito isplaćivala plaće i doprinose za svoje radnike. U toj su se skupini našli poduzetnici koji su žrtve pogrešne ekonomske politike zemlje i ekonomskog modela koji je iscrpio nacionalnu ekonomiju.

Crno tržište
U njoj su i oni poduzetnici koji su zapali u teškoće zbog neodgovarajućeg reagiranja nositelja ekonomske politike u zemlji od početka krize. Dio njih je žrtva neodgovarajućeg odnosa vlasti prema sivoj ekonomiji i crnom tržištu radne snage kao i nepostojanja efikasnog sustava kontrole uvoza različitih roba u našu zemlju. Velik dio njih je u takvu poziciju zapala jer su morali plaćati puno veće porezne i neporezne namete nego njihovi konkurenti koji su svoje proizvode i usluge mogli ponuditi po povoljnijim cijenama i uvjetima financiranja, pa i zbog aktivne izvozne politike svoje zemlje. Upravo je ta skupina poduzetnika, kao uostalom i cijeli realni sektor, najvjerniji primjer plaćanja danka preskupoj državi, odnosno nerazumno visokoj javnoj potrošnji u zemlji. Ne idu nam u prilog ni zakoni s vrlo rigidnim rješenjima o radnim odnosima, neučinkovita javna uprava i sporo pravosuđe. Upravo zbog svega toga treba postaviti pitanje je li neisplata plaća kod najvećeg dijela poduzeća koja su zapala u teškoće uzrok ili je posljedica?! Zato ovom problemu treba pristupiti puno hladnije glave i razmišljati o tome kako pomoći i radnicima i poduzećima koja su zapala u poteškoće. Najjednostavnije je potezom pera riješiti problem, pa tako na burzu rada poslati novih pedeset, šezdeset ili sto tisuća radnika. Upravo zato i poziv političkim strankama i sindikatima da, kad govore o ovom problemu, puno pažljivije nude rješenja. Pozivam ih da imaju na umu još i to tko tom istom poslodavcu nije platio za njegove proizvode ili usluge? Ili koliko je u posljednjih pet godina taj isti poslodavac platio državi poreza, ali i drugih neporeznih nameta, pa i o tome kolike su bile uplate s naslova doprinosa? Nadalje, što se dogodilo s cijenama energenata i sirovina u njegovoj djelatnosti u posljednjih nekoliko godina? Svakako, koliko zapošljava radnika taj poduzetnik, kakve ima proizvodne programe i tehnologiju, koliki je njegov izvozni potencijal? Zbog svega ovoga treba podvući da je u ovakvoj ekonomskoj krizi potrebno pronaći način da se pomogne i nezaposlenima i radnicima koji ne dobivaju plaće, ali i poduzetnicima koji nisu svojom krivnjom zapali u teškoće. Treba razmišljati i o cijelom gospodarstvu koje je zbog svih naših “specifičnosti” u vrlo teškoj situaciji.

Potencijal
Upravo zbog tih promašaja HUP već niz godina traži temeljite reforme cijelog društva i države, promjenu odnosa prema proizvodnji, radu i poduzetnicima. I kad raspravljamo o problemu isplata plaća, moramo misliti na to da će se u ovoj zemlji morati i sutra raditi i proizvoditi. A ako prekrižimo sve koji su u ovom trenutku u poteškoćama, izgubit ćemo ne samo radna mjesta već i dio ekonomskog potencijala zemlje, i to u većim dijelom upravo u proizvodnom sektoru. Zato moramo biti pažljiviji u predlaganjima rješenja po principu “preko koljena”. Takva se rješenja katkad čine vrlo jednostavna, ali su njihove posljedice pogubne. I da razbistrimo još jednu veliku sjenu koja se nadvija nad glavama hrvatskih poslodavaca: nijedan pravi poslodavac, bio on veliki ili mali, iz proizvodnje ili iz usluga, nije ni najmanje sretan kada svom radniku ne može isplatiti plaću. Nijedan se pravi poslodavac u krizi ne rješava viška radnika iz vlastitog hira. Otpuštanje radnika zbog ekonomskih razloga je dokaz krize u koju je zapalo poduzeće. Poduzetnik jako dobro zna vrijednost svojih ljudi i nikad ne otpušta dobre radnike samo zato što mu se to u tom trenutku učinilo zgodnim. Svaki poduzetnik i poslodavac puno se lakše snalazi kad treba zapošljavati nego otpuštati radnike. Zato i tražimo od države i političkih stranaka da nadrastu uske stranačke interese i da zajedno stvaramo uvjete u kojima ćemo početi zapošljavati.

Davor Majetić, glavni direktor HUP-a