U posljednje se vrijeme dosta polemike dizalo oko tretiranja neisplate plaće kao kaznenog dijela. Vlada RH u zakonodavnu proceduru uputila je Kazneni zakon koji je prvi put izdvojeno opisao biće kaznenog djela neisplate plaće iako je mogućnost utuženja i dosad postojala u članku 114. Kaznenog zakona. Nakon dugotrajnih pre­govaranja socijalnih partnera o načinu definiranja i kažnjavanja poslodavaca koji ne isplaćuju plaću, novi Kazneni zakon objavljen je 7. studenoga 2011. (Narodne novine 125/11) te je Hrvatska udruga poslodavaca zadovoljna postignutim dogovorom.

Opravdani razlozi
Naime, do sada je Kazneni zakon (Narodne Novine 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08, 57/11) u članku 114. propisivao da će se – tko uskrati ili ograniči građaninu pravo na rad, slobodu rada, slobodni izbor zvanja ili zaposlenja, dostupnost radnog mjesta i dužnosti svakome pod jednakim uvjetima, pravo na zaradu, zakonom određeno radno vrijeme i odmor, prava iz socijalnog ili mirovinskog osiguranja, prava na posebnu zaštitu određenih skupina radnika, prava iz nezaposlenosti, prava u vezi s porodom, materinstvom i njegom djece ili druga prava iz rada što su utvrđena zakonom ili kolektivnim ugovorom – kazniti novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine.

Iz tako široko postavljene odredbe proizlazila je i mogućnost kažnjavanja i osobe kojoj je uskraćeno pravo na zaradu, odnosno kojoj nije isplaćena plaća. Navedena odredba nije se baš često koristila u praksi iako je bilo primjera. No novi članak 132. – neisplata plaće – zasigurno je najkomentiraniji članak novoga Kaznenog zakona, što je dosta paradoksalno s obzirom na to koliko ozbiljnu i opsežnu materiju Kazneni zakon uređuje. U stavku 1. predmetnog članka propisano je da će se onaj tko ne isplati dio ili cijelu plaću jednom ili više radnika kazniti kaznom zatvora do tri godine, s tim da je u stavku tri definirano isključenje bića kaznenog djela kada je do neisplate došlo zbog opravdanih razloga. Tako je propisano da nema kaznenog djela kada je do neisplate došlo zbog nemogućnosti raspolaganja financijskim sredstvima na računu poslodavca ili nedostatka financijskih sredstava na računu poslodavca koji nisu nastali radi izbjegavanja isplate plaće.

To je i logično jer ako je poslodavac u teškoj situaciji i mora birati da li da plati npr. kredit i tako očuva daljnje poslovanje ili da isplati radniku plaću i završi sa svojim poslovanjem jer će mu banka blokirati račun, mislim da je sasvim logično i prihvatljivo i za radnika da poslodavac plati svoje obveze prema banci i u što kraćem roku pribavi sredstva za isplatu plaće. Tu nije riječ o tome da poslodavac ne želi isplatiti radniku plaću, već o stvarnoj nemogućnosti isplate. Osim toga prema važećem zakonodavstvu, u slučaju neisplate plaće ili doprinosa, radnik ima pravo:
1. Otkazati sklopljeni ugovor o radu
2. Pokrenuti ovršni postupak protiv poslodavca (obračun plaće predstavlja ovršnu ispravu)
3. Pokrenuti štrajk
4. Pokrenuti stečaj protiv poslodavca (bez plaćanja pristojbe)
5. Prijaviti poslodavca inspekciji rada.

S obzirom na navedeno, neisplata plaće može biti okarakterizirana kao kazneno djelo samo u najtežim slučajevima kao što je to sada i predloženo.
Tome u prilog ide i činjenica da bi kažnjavanje neisplate plaće iz bilo kojeg razloga bilo protivno čl. 1. Protokola br. 4. uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, koju je Hrvatska ratificirala 5. studenoga 1997. godine. Navedenim člankom izrijekom je zabranjeno lišavanje slobode bilo koga samo na temelju nesposobnosti ispunjenja ugovorne obveze (zabrana dužničkog zatvora). Budući da su ratificirane međunarodne konvencije dio nacionalnoga pravnog poretka, a prema pravnoj snazi su iznad zakona, nesporno je da je takav prijedlog Kaznenog zakona u suprotnosti s pravnim poretkom Republike Hrvatske. Mislim da je činjenica da je radni odnos ugovorni odnos nesporna.

Njemački uzor
Stavak dva istog članka propisuje da će se kazniti onaj koji ne daje podatke ili daje netočne podatke za određivanje plaće i tako je ne uplaćuje ili uplaćuje djelomično. To je zapravo članak kojim se inkriminira zapošljavanje na crno, prema uzoru također na njemačko zakonodavstvo. I na kraju, kako sva zakonodavstva poznaju institut djelotvornoga kajanja, tako je i u stavku 4. predviđeno fakultativno oslobođenje od kazne ako poslodavac naknadno, tj. do donošenja pravomoćne presude uplati zaostale plaće. Dakle, neuplata doprinosa tretira se jednako i kao i neisplata plaće pa je predlagatelj u konačnom prijedlogu zakona ova dva kaznena djela spojio u jedan članak tako da se pod pojmom plaće uz naknadu za rad obuhvaća i doprinos za mirovinsko osiguranje, zdravstveno osiguranje, zapošljavanje osoba s invaliditetom ili osiguranje od nezaposlenosti i ostali doprinosi i naknade prema posebnim propisima. Time se neisplata plaća i doprinosa tretira na isti način sa zapriječenom istom sankcijom.

Nataša Novaković, dipl. iur. pravna savjetnica gl. direktora

Europsko energetsko tržište

‘Treba nam Europska energetska banka’

Pokreni nešto svoje

Kako biti dobar roditelj u vremenu digitalizacije i umjetne inteligencije?