Odnos s investitorima u svijetu je nezaobilazan način komunikacije između kompanije i potencijalnih ulagača. Prvima treba kapital, a drugima mjesto na kojem svoj kapital mogu oploditi. U Hrvatskoj je odnos s investitorima u začecima, ako se uspoređuje sa svjetskom praksom. Zagrebačka burza jedno je od mjesta na kojem svakodnevnim protokom informacija ulagači mogu doznati gotovo sve o kompanijama u koje žele uložiti. Ivan Kolar, direktor Odjela tržišta ZSE, kaže kako u Hrvatskoj postoji nekoliko vrsta kompanija.

Visoka razina
“Neka društva, poput onih koja dobivaju ovu nagradu, imaju odnos s investitorima postavljen kao zasebnu službu na visokoj razini. Tu su i društva koja ispunjavaju svoje obveze propisane zakonom, i ne više od toga: zadovoljavaju minimum, ali ne daju više od toga. Ali postoji i krug društava, srećom sve manji, koja kontinuirano imaju problema s transparentnošću”, kaže Kolar. Za razliku od stranih, razvijenijih tržišta kapitala na kojima je odnos s investitorom ustrojen prema najvišim kriterijima, u Hrvatskoj je postojao model zbog kojeg danas neke kompanije nemaju kvalitetan odnos s investitorima. “U nas je najveći problem, a što nema jednostavnog rješenja, ‘stara’ kotacija Javnih dioničkih društava (JDD). Ona nam je najveći nasljeđeni problem. Naime, 2003. godine vrijedio je zakon prema kojemu su sva društva s više od 100 dioničara i 30 milijuna kuna temeljnoga kapitala morala na Burzu. Tu su bila društva koja uopće nisu bila zainteresirana za tržište kapitala i nisu vidjela prednost tog tržišta”, objašnjava Kolar. Ističe kako je tim kompanijama izvještavanje bilo svojevrsna muka – niti su se zaduživali na tržištu niti su radili IPO. Vidjeli su samo negativnu stranu. “Ta društva žele otići s Burze, no ograničeni su zakonom jer za izlazak s tržišta moraju donijeti skupštinsku odluku tročetvrtinskom većinom tako da potencijalno moraju otkupiti gotovo četvrtinu temeljnoga kapitala. Navedeno predstavlja problem dijelu društava na Redovitom tržištu. Službeno je pak druga priča jer su tamo kompanije ušle dobrovoljno, uz prihvaćanje obveze transparentnosti. Tako na Službenom tržištu prilikom objave polugodišnjih rezultata nijedno društvo nije zakasnilo s objavom”, ističe Kolar i dodaje kako Budimpešta, primjerice, nikada nije ni imala takav zakon te nema nasljeđe velikog broja društava koja su bila prisiljena uvrstiti se. Naravno, kompanije se ne može “natjerati” da, ako to ne žele, učine poboljšanja u ovom segmentu.

Bolje nego prije
“Društva ponajprije moraju odlučiti vide li se na tržištu kapitala. Ako svoju budućnost vide na burzi, moraju odnos s investitorima postaviti na kvalitetan način. I dalje postoje društva koja nemaju osobu zaduženu za odnose s investitorima i nisu svjesna važnosti pravovremenog i točnog izvještavanja. Ukratko, društva moraju prepoznati važnost odnosa s investitorima, organizacijski to bolje ustrojiti i, naravno, educirati ljude”, smatra Kolar. Ipak, u posljednjih se nekoliko godina situacija u Hrvatskoj polako mijenja. “Na Burzi sam od 2003. godine i tada su JDD-ovi tek došli na tržište. Kada se sjetim kakva je situacija bila onda i kakva je sada, danas imamo glatku četvorku. Puno se toga popravilo”, zaključuje Kolar.