Preko Lure i Dukata pa sve do vlastitog brenda Aurelia koji sada drži oko 50 posto tržišta svježe tjestenine u Hrvatskoj. Tako bi ukratko izgledao put uspjeha zagrebačke tvrtke Naše klasje koja je pokrenuta 2001. godine. Direktor i vlasnik Zdravko Šimunić za ulazak u posao proizvodnje svježe tjestenine, odlučio se kaže nakon što se zasitio starog posla. Prije se bavio uvozom i distribucijom roba.“Tu se može zaraditi, kupite za kunu, za kunu i dvadeset prodate pa ako stignete sve naplatiti, onda imate novca. Nakon nekog vremena mi je postalo monotono i htio sam raditi nešto kreativno što će me ispuniti i na što ću biti ponosan”, kaže Šimunić. Dodaje da je znao da se želi baviti proizvodnjom u prehrani, no za proizvodnju svježih tjestenina i sirovina za pekarstvo odlučio se zbog vjere da upravo te male niše nose određenu perspektivu. Danas ukupno 28 zaposlenika radi u dvije tvornice. Jedna, ona zagrebačka, bavi se proizvodnjom tijesta, dok pogon u Jakovlju proizvodi sirovine za pekarstvo. “Danas se o svježoj tjestenini ne može više govoriti kao o niši nego kao o kategoriji, iz jednostavnog razloga što se danas ti proizvodi nalaze u svim trgovinama, pa i u najmanjim trgovinama ćete naći dvije tri vrećice svježe tjestenine”, kaže Šimunić.

Suradnja s Lurom i Dukatom
Agronom po struci, Šimunić je prvotno svoju malu tvrtku povezao 2003. godine s Lurom i njihovim brendom ‘Brzo i fino’, kasnije Dukatom. Kaže u toj suradnji svatko je radio ono u čemu je najbolji. “Mi smo radili razvoj, proizvodnju i nabavu. Oni prodaju, distribuciju i promociju. Nama je to omogućilo da se maksimalno skoncentriramo na pitanje kvalitete proizvoda, a njima je to dalo mogućnost proširenja portfolia, bez napora ulaska i investicije u proizvodnju svježe tjestenine”, govori Šimunić. Navodi kako je to odličan primjer suradnje velikog i malog poduzetnika te kako bi ovakvih primjera trebalo biti više jer je samostalni ulazak malog proizvođača u prodaju izuzetno zahtjevan i skup proces. Apelira na vlasti da pokrenu više mogućnosti ovakve suradnje jer bi donijelo više koristi od današnjih poticajnih sredstava.

Nakon izlaska iz suradnje s Dukatom zbog krize koja je Dukat primorala da se ostavi proizvodnje tjestenina i posveti svojim primarnim, mliječnim proizvodima, Šimunić je početkom 2010. godine pokrenuo vlastiti brend Aurelia. “Ove godine smo dosegli 27 posto izvoza s tim da nam je i ukupan promet rastao. Također, za razdoblje od devet mjeseci imali smo rast od 30 posto u odnosu na prošlu godinu. Ukupan udio izvoza je 27 posto, a recimo 50 posto nam je rast potraživanja u ovoj godini u odnosu na prošlu”, govori Šimunić. Prosječna neto plaća rasla je sa 531 eura iz 2009. godine na 672 eura u 2010. godinu, a u istom razdoblju rasla im je i novostvarena vrijednost sa 481.664 eura na 512.446 eura. Produktivnost Našeg klasja narasla je sa 17.202 eura iz 2009. godine na 18.302 eura u 2010. godini.

U Grčkoj kao kod nas
Izvoz mogu zahvaliti i dobivanju halal i košer certifikata, no tek očekuju da će im ti certifikati pridonijeti rasu izvoza. Danas kaže izvoze na prostore Njemačke, Italije, Austrije te područje bivše Jugoslavije.“Bila je i Grčka dobro tržište do početka ove krize u Grčkoj. Izgubili smo kupca, a zadnju isplatu smo čekali šest mjeseci što je za hrvatske kriterije sasvim normalno”, smije se Šimunić. Uspjeli su nakraju ipak sve naplatiti.Kada je riječ o izvozu onda najviše izvoze Aurelia sirovine za pekarstvo, jer one nose određenu tehnološku inovativnost. Naime, inovativnost sirovina za kukuruzni kruh koja je omogućila da se od kukuruznog brašna, koje teško upija vodu, napravi koncentrat za elastično tijesto. Ovo otkriće, u suradnji s Prehrambeno-biotehnološkim fakultetom, omogućilo je da se lakše proizvode kukuruzni bageti, lisnato tijesto i kroasani. Kaže u pripremi je i nova suradnja s PBF-om, ali ne želi je još promovirati jer ne voli “govoriti hop prije nego što skoči”.

Na pitanje kako se baš u vrijeme krize odlučio na pokretanje vlastitog brenda Aurelia, Šimunić odgovara da se u životu i u poslu se neke stvari mogu napraviti u određenom trenutku jer kad taj trenutak prođe, nema više vraćanja. “Istina, bilo je zahtjevno jer smo trebali zaposliti i značajan broj ljudi, ali već prošle godine smo izašli na površinu i slobodno mogu reći došli do liderske pozicije u segmentu svježe tjestenine, a ove godine imamo i potvrdu toga. Sada imamo 50% tržišta, možda i više mjereno po policama”, kaže Šimunić. Ove godine novitet im je što su svježoj punjenoj tjestenini dodali i proizvodnju svježih rezanca, svježih zelenih rezanaca i cijeli asortiman druge tjestenine koja nije punjena. Što se planova za budućnost tiče, navodi da postoji jedan već davno definiran, a to je da se razina izvoza podigne na 50 posto.

Prednosti

Zelena proizvodnja
Još jedna inovativnost u pogonima Našeg klasja je zelena proizvodnja. Zelenom kućom nazivaju i svoj pogon i to ne zato što je doista zelene boje već zato što koriste materijale koji se mogu reciklirati, a otpad razvrstavaju po kategorijama. Sredstva za čišćenje koja koja koriste, ne djeluju štetno na okoliš, a uz to i prate kvalitetu otpadnih voda, koriste isključivo električnu energiju i plin te primjenjuju tehnologiju recirkulacije energije. Šimunić kaže kako se u proizvodnji dio vodene pare vraća u ponovnu proizvodnju čime se štedi. Na pozadini svakog proizvoda može se pročitati i poziv kupcima da se i sami okrenu “zelenom razmišljanju” i odvajaju otpad.

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost