Koncentracija u trgovini na malo među glavnim je trendovima koji su obilježili proteklo desetljeće. Vodeća poduzeća u trgovini na malo rastu natprosječno, a Hrvatska ovdje nije iznimka jer je ovaj trend u posljednjih deset godina uočljiv na svjetskoj razini te osobito među novim članicama EU, stoji u članku o koncentraciji trgovine koji su napisale Blaženka Knežević s Katedre za trgovinu i Tea Jagić s Katedre za pravo zagrebačkoga Ekonomskog fakulteta. Prema njihovoj studiji koncentracija u trgovini podrazumijeva smanjenje ukupnog broja trgovinskih poduzeća uz istodobnu porast važnosti većih poduzeća u odnosu na mala. U svojoj konačnici koncentracija dovodi do stvaranja monopola ili uskoga oligopola te je zbog mogućega negativnog utjecaja na tržišnu utakmicu u velikom broju država regulirana antitrustovskim propisima. Situacija koja se u posljednjih nekoliko godina događa u trgovini na malo u Hrvatskoj zapravo je preslikani proces koji se događao prije dvadesetak godina u razvijenim zapadnim gospodarstvima, koji je i danas sličnim intenzitetom na snazi u velikom broju država EU. Za ilustraciju dajemo grafički prikaz dostignute razine koncentracije u maloprodaji živežnih namirnica u odabranim zemljama EU. Iz ekonomske teorije proizlazi da monopoli i oligopoli, ako se vode samo željom za dobiti koju pošto-poto nastoje ostvariti, često puta izbjegavajući etičke norme poslovanja, zapravo dovode do tržišne neefikasnosti.

Narušavanje tržišta
U takvim uvjetima trošak koncentriranog tržišta snose krajnji potrošači, plaćajući više cijene nego što bi plaćali u slučaju kada bi na tržištu vladala konkurencija. Osim toga povlašteni položaj bez mogućnosti ulaska novih igrača monopolistu će omogućiti stabilne cikluse bez investiranja u istraživanje i razvoj boljih proizvoda i procesa, što će na kraju dovesti do smanjenja kvalitete proizvoda i usluga, a kupac će biti prisiljen plaćati istu ili veću cijenu jer nema mogućnosti izbora. S druge strane u odnosima s dobavljačima monopolist ima izuzetno veliku snagu koja se može odraziti na tijek pregovaranja o cijenama i uvjetima nabave. Često će u toj situaciji dobavljači biti dovedeni u poziciju prihvaćanja uvjeta koje im takav veliki igrač nudi. Zbog toga razvijena tržišna gospodarstva u zakonodavni okvir ugrađuju propise o zaštiti tržišnog natjecanja kako bi osigurali slobodu tržišnog nastupa poduzetnika i regulirali dopušten način nastupa vodećih poduzeća na tržištu. Zakonski okvir Republike Hrvatske i u ovom je području usklađen s pravnom stečevinom Europske unije, a temeljni propis kojim se regulira ova problematika je Zakon o zaštiti tržišnog natjecanja koji je izmijenjen i dopunjen stupio na snagu u listopadu 2010. godine. Zakon o zaštiti tržišnog natjecanja (ZZTN) donesen je kako bi zabranio sporazume između poduzetnika u nekoj djelatnosti kojima je cilj ili posljedica narušavanje tržišnog natjecanja na mjerodavnom tržištu.

Prešutni dogovori
Zakonom se definira vladajući položaj te se ističu obilježja prema kojima se ocjenjuje ima li neki poduzetnik na tržištu takav položaj. Pretpostavlja se da je poduzetnik u vladajućem položaju ako se zbog svoje tržišne snage može ponašati na mjerodavnom tržištu u znatnoj mjeri neovisno o svojim stvarnim ili mogućim konkurentima, potrošačima, kupcima ili dobavljačima. Stoga se ovim zakonom propisuje koji su sporazumi zabranjeni, a to su svi oblici sporazuma (uključivo i prešutne dogovore) koji kao cilj ili posljedicu imaju spriječiti, ograničiti ili narušiti tržišno natjecanje na mjerodavnom tržištu, a naročito oni kojima se izravno ili neizravno utvrđuju kupovne ili prodajne cijene, odnosno drugi trgovinski uvjeti, ograničava ili nadzire proizvodnja, tržišta, tehnološki razvoj ili ulaganje; dijele tržišta ili izvori nabave; primjenjuju nejednaki uvjeti na istovrsne poslove s različitim poduzetnicima, čime ih se dovodi u nepovoljniji položaj u odnosu na konkurenciju; uvjetuje sklapanje ugovora prihvaćanjem od drugih ugovornih stranaka dodatnih obveza, koje po svojoj prirodi ili običajima u trgovini nisu u vezi s predmetom tih ugovora. Zakon zabranjuje zloupotrebu vladajućeg položaja jednog ili više poduzetnika na tržištu koja se očituje izravno ili neizravno nametanjem nepravednih kupovnih ili prodajnih cijena, odnosno drugih nepravednih trgovinskih uvjeta; ograničavanjem proizvodnje, tržišta ili tehnološkog razvitka na štetu potrošača te primjenom nejednakih uvjeta na istovrsne poslove s drugim poduzetnicima, čime ih se dovodi u nepovoljan položaj u odnosu na konkurenciju i uvjetovanje sklapanja ugovora pristankom drugih ugovornih stranaka na dodatne obveze, koje po svojoj prirodi ili običajima u trgovini nisu ni u kakvoj vezi s predmetom tih ugovora. Također zabranjene su koncentracije poduzetnika koje mogu znatno narušiti tržišno natjecanje, osobito ako je takvo narušavanje posljedica jačanja postojećeg ili stvaranja novoga vladajućeg položaja sudionika koncentracije. Znači, zabranjene su samo one koncentracije koje dovode do većeg narušavanja tržišnog natjecanja gdje se provodi test SIEC (od engl. significant impediment of effective competition) koji pokazuje kako bi predmetna koncentracija nakon njezina provođenja utjecala na cijene, ali i na koristi koje bi ta koncentracija mogla donijeti potrošačima. Horizontalne koncentracije, one između izravnih konkurenata, mogu u određenom manjem broju slučajeva znatno narušiti tržišno natjecanje, stvaranjem ili jačanjem vladajućeg položaja, ako koncentracija rezultira “nekoordiniranim” ili “koordiniranim” učincima.

Više cijene
U nekoordinirane učinke ubrajamo eliminaciju važnih konkurentskih pritisaka, što u konačnici dovodi do većeg povećanja cijena za krajnje potrošače. A u koordinirane učinke ubrajamo sve učinke koji mijenjanju prirodu tržišnog natjecanja tako da konkurenti koji do tada nisu usklađivali svoje ponašanje počnu ga usklađivati te na kraju povise cijenu krajnjim potrošačima. Za dokazivanje su nužne sofisticirane ekonometrijske analize, u koje se sve više i sve češće upuštaju tijela za zaštitu tržišnog natjecanja, koje u svojim prospektivnim analizama procjenjuju učinke svake određene koncentracije na tržišno natjecanje, a onda i na potrošače. No kao prvi korak analize nužno je što preciznije definirati mjerodavno tržište radi pronalaženja svih zamjenjivih proizvoda na tržištu kako bi se utvrdila tržišna snaga određenog poduzetnika koja omogućava poduzetnicima djelovanja suprotna zakonu. Sve navedeno čini temelj za izračunavanje tržišnih udjela u postupcima koje vodi AZTN. Mjerodavno tržište određuje se kao tržište određene robe i/ili usluga koje su predmet obavljanja djelatnosti poduzetnika na određenom zemljopisnom području. Mjerodavno tržište u proizvodnom smislu pak obuhvaća sve robe i/ili usluge za koje potrošači smatraju da su međusobno zamjenjive s obzirom na njihove bitne značajke, cijenu ili način uporabe, dok mjerodavno tržište u zemljopisnom smislu obuhvaća zemljopisno područje na kojem poduzetnici sudjeluju u ponudi ili nabavi robe i/ili usluga.

Kriteriji za utvrđivanje mjerodavnog tržišta su kriterij zamjenjivosti potražnje za određenim proizvodom, odnosno kriterij zamjenjivosti ponude za određenim proizvodom, a prema potrebi i kriterij postojanja potencijalnih tržišnih takmaca, odnosno zapreka pristupa tržištu. Nužno je napomenuti da se pri utvrđivanju mjerodavnog tržišta katkad može uočiti nepreciznost u njegovu definiranju, što je jedna od posljedica neraspolaganja svim relevantnim pokazateljima koje tijelo koje ocjenjuje dobiva, odnosno pokuša dobiti, od konkurenata, strukovnih udruga, udruga poslodavaca, udruga za zaštitu potrošača, Državnog zavoda za statistiku, ministarstava i drugih tijela državne uprave. Jednako tako “pogrešno” utvrđeno mjerodavno tržište, primjerice preusko, može dovesti do većih tržišnih udjela nego što to oni doista u stvarnosti jesu, i obratno. Na primjer, jedni će pokazatelji biti ako se uzme tržište cjelokupne trgovine na malo, a sasvim drugi ako se uzme tržište maloprodaje živežnih namirnica. Isto vrijedi i za zemljopisno gledište: jedni pokazatelji će biti na lokalnoj, a drugi na nacionalnoj ili regionalnoj razini. Zaključno, u većini slučajeva koncentracije poduzetnika dovode do ostvarivanja ekonomije obujma i međusobne sinergije te povećavaju učinkovitost poslovanja. Sudionici koncentracija ostvaruju povećanje tržišne snage i rast te im se povećava mogućnost ulaska na nova tržišta, olakšan im je pristup novim inputima, imaju mogućnost proširivanja ponude te dijele rizike tržišnog nastupa i poduzetničkih pothvata. Stoga je više od 95% koncentracija u svijetu dopušteno, a samo manji broj ne dopuštaju regulatori.

Domaći trgovci

Na temelju AZTN-ova prikaza stanja na tržištu distributivne trgovine mješovitom robom, pretežno hranom, pićima i higijenskim proizvodima tržište trgovine na malo umjereno je koncentrirano tržište. AZTN je koristio kvantitativni pokazatelj koncentriranosti tržišta (concentration ratio – CR), odnosno CR5 pokazatelj, koji pokazuje zajednički tržišni udjel pet najvećih poduzetnika na mjerodavnom tržištu trgovine na malo u Republici Hrvatskoj. Prema toj analizi, tržište predvode Konzum, Plodine, Mercator-H, Kaufland i Billa. U 2009. godini prvih pet poduzetnika zajedno je imalo tržišni udjel od 53,9 posto. Prethodna godine on je bio 52, a u 2007. godini 51,3, što upućuje na rast tržišnog udjela pet najvećih poduzetnika, odnosno stalan trend rasta koncentriranosti tržišta maloprodaje u Hrvatskoj. No godišnji je rast u konačnici svega 1 do 2%.

Razvojna strategija

Nova faza elektrifikacije i inteligentne vožnje usmjerena je na europske ceste

Intervju

Kabeli su postali strateška osnova energetske i digitalne budućnosti Europe