Zagreb Transport Show. Prva asocijacija svakoga prosječnog pripadnika “prijevozničke branše” kao što sam i sâm, u ovom teškom trenutku za djelatnost i gospodarstvo općenito, bila bi “evo još jedne prilike da se požalimo jedni drugima kako nam je”, a samo optimisti bi rekli “možda čujemo i vidimo nešto što će nam dati barem malo vjere u bolje prijevozničko sutra”. Ako ne prije, onda barem kada uđemo u “raj na Zemlji” zvan Europska unija. Pročitavši program stručnih skupova sajma, koji su trebali doživjeti svoj vrhunac u subotu 9. travnja, na Susretu sudionika u cestovnom prijevozu, svrstao sam se u skupinu optimista, misleći kako ipak ima ljudi koji žele i mogu učiniti nešto da prijevoznicima bude lakše, ako nikako drukčije, onda kroz njihovu edukaciju i upoznavanje s onim što nas očekuje. Respektabilni govornici iz državne uprave i gospodarstva, aktualne teme, potenciranje važnosti prometa i prijevoza za društvo i državu, sveobuhvatnost svih prometnih grana i organizatori bili su razlog zašto sam prihvatio sudjelovati u svemu tome i zašto sam se s velikim očekivanjima uputio u sunčano subotnje jutro na Zagrebački velesajam.

Čvrsta pravila
Razmišljajući što reći hrvatskim prijevoznicima, ponovno se odlučujem za optimistički pristup, planirajući ukazati na dosadašnje propuste koje smo svi učinili, ali i želeći predložiti neka rješenja uobičajena u razvijenim prometnim sustavima, a svakako, uz malo truda i dobre volje, primjenjiva i u Hrvatskoj. Međutim, odmah nakon dolaska u dvoranu nevjerica i pomalo šok. Govornika ima više nego zainteresiranih prijevoznika. A teme više nego zanimljive: prilagodba cestovnih prijevoznika europskim propisima, nova carinska regulativa i postupci, prijedlog mjera Vladi kojima bi prijevozništvo počelo izlaziti iz više nego duboke krize itd. Lagano se crvenim slušajući ravnatelja prometne inspekcije koji govori o svojim iskustvima sa sličnih skupova u drugim, nama bliskim, zemljama. Posjećenost više nego dobra, zanimanje veliko, a u dvoranama se nerijetko traži mjesto više. A kod nas ovo. Nakon poduljeg čekanja organizator donosi odluku da se skup ipak neće održati “jer nema smisla da pričamo sami sebi”. Da prijepodne ne bi potpuno propalo, odlučujemo obići sajam. Ali ništa drugo osim novog razočaranja: nekoliko izlagača, posjetitelji se mogu nabrojiti na prste jedne ruke i za mene, kao “autobusera”, štand Crobusa, ambicioznog projekta domaćeg rada i pameti, kao jedine svijetle točke cijelog događaja. Želeći smanjiti nelagodu, većina na brzinu obilazi “show” i kreće kućama. I nakon svega slijedi niz pitanja.

Ako su mogli predstavnici Carine i Ministarstva prometa odvojiti svoje slobodno vrijeme kako bi educirali prijevoznike (što i nije njihova zadaća), zašto to nisu učinili prijevoznici? Imamo li nakon takvih i sličnih događaja uopće pravo okrivljavati nekoga za probleme koji nas muče ili ispada da smo većim dijelom za njih sami krivi? Jesmo li uopće svjesni što nas sutra čeka na prijevoznom tržištu EU na kojem “ne cvjetaju ruže”, nego vladaju stroga i čvrsta pravila igre kojih se valja držati ako želiš raditi? Ili, sudeći po zainteresiranosti za ovakve skupove, i dalje mislimo “lako ćemo i bit će nekako”, vjerujući da će naše probleme netko drugi rješavati i valjda ih i riješiti. Kakva nam je budućnost u Lijepoj Našoj u kojoj nitko nikome ništa ne plaća (a posebice ne prijevoznicima “jer njima je dobro i što bi htjeli”), u kojoj se ne zna koliko točno ima prijevoznika, a kamoli da se zna tko čini “kritičnu masu” koja je spremna nešto pokrenuti? Teško se oteti dojmu da ona zapravo i ne postoji jer ako gotovo nitko ne želi čuti nešto korisno i svrsishodno, kako onda očekivati da će netko zastupati jasno i glasno svoje interese i stajališta, zalagati se za “prijevoznički plavi ili dizel neke druge boje”, niže namete, istu cijenu osiguranja u cijeloj državi, veće poticaje i subvencije, privlačenje novca iz ovakvih ili onakvih fondova… Moglo bi se nabrajati do sutra što bi trebalo i, još važnije, što je moguće učiniti. Ali kako? I za koga?

Zahuktala konkurencija
Nakon svega ostaje gorak okus i bojazan da sutra ipak neće biti bolje nego danas. I na kraju, kakav je zapravo bio dugo najavljivani “Zagreb Transport Show”? Ništa drugo nego slika stanja u hrvatskom prijevozništvu. Jadno i siromašno. Bez pretjerivanja. Nažalost, svi se očito bave sami sobom, pronalazeći rješenja kako preživjeti. Ali neznanje u konačnici ne oslobađa od odgovornosti i toga svi moraju biti svjesni dok je još vrijeme. Prije nego što nas pregazi zahuktala konkurencija iz EU ili s Istoka. Na kraju krajeva sami smo odgovorni za svoju budućnost. Kamo je pak nestao optimizam s početka priče? Kako je zapravo malo potrebno da se čovjek pretvori u pesimista ili da (još gore) postane ravnodušan za ono što se događa u njegovoj djelatnosti. Gospodo prijevoznici, trgnimo se svi skupa! Odmah! Prije nego bude kasno.

Mr. sc. Saša Šolman, dipl. ing.