Prije točno pedeset godina, prvog siječnja 1964. godine osnovana je Ina-industrija nafte, hrvatska nacionalna naftna kompanija. Tog dana odlukom Izvršnog vijeća SR Hrvatske u jedno su poduzeće spojena pet najvećih privrednih subjekata koji su se dotada u Hrvatskoj bavila naftnim gospodarstvom: Naftaplin, rafinerije u Rijeci i Sisku, te dvaju tvrtki za maloprodaju derivata Interpetrol i Croatiapetrol. Novo poduzeće dobilo je naziv Kombinat za naftu i plin, da bi zadnjeg dana 1964. godine i službeno bilo registrirano pod imenom Ina-industrija nafte.

Pod tim imenom vrlo brzo Ina će izrasti u najveću i najuspješniju kompaniju bivše Jugoslavije, čije je poslovanje dosegnulo danas teško zamislive razmjere. Potkraj 1964. dijelom Ine postaje Trgovina, a 1966. godine i Rafinerija Lendava. Proces je nastavljen, pa INA s vremenom izrasta u tvrtku koja uključuje Rafineriju nafte Zagreb, Tvornicu mineralnih gnojiva u Kutini, Petronaftu Solin, Naftovod Opatovac – Bosanski Brod, Inženjering Zagreb, petrokemijske tvornice OKI Zagreb i DINA Omišalj.

34 tisuće radnika

Iz nukleusa stvorenog 1964. godine u dvadeset godina Ina je izrasla u kompaniju koja je godišnje proizvodila nešto više od 5, a prerađivala nešto manje od deset milijuna tona nafte. Za usporedbu, današnja proizvodnja je oko pola milijuna tona, a prerada manja od četiri milijuna. No, na svom vrhuncu krajem 80-tih godina Ina je imala 1350 bušotina, razvijenu petrokemijsku proizvodnju u Kutini, Zagrebu i Omišlju, plinska i naftna skladišta, naftovode i plinovode. Ukupno je zapošljavala 34 tisuće zaposlenih (cijela današnja populacija Šibenika), koji su primali dvostruko veće plaće od tadašnjeg nacionalnog prosjeka. Nadalje, Ina je radila u četrdesetak stranih država, kao jedna od rijetkih kompanija iz istočnog bloka ulazila u zajedničke projekte s američkim kompanijama, a kod kuće ulagala u gradnju hotela, stambenih zgrada, ACI marina, prometne infrastrukture, imala jedan od najvećih inženjerskih biroa u državi, te najveću turističku agenciju.

Ipak, treba znati da je osnivanje Ine prvenstveno bilo politički, a tek onda gospodarski projekt. Naime, od osnivanja od uspostave SFRJ pitanje rudarstva, te naftnog gospodarstva – ponajviše podjele prihoda prikupljenih tom djelatnošću – bilo je predmet oštrih sukoba. Veći dio jugoslavenske naftne i plinske industrije bio je koncentriran u Hrvatskoj, gdje je osim industrijskih postrojenja u Sisku i Rijeci, postojala i duga tradicija istraživanja i proizvodnje nafte. No, predstavnici drugih republika tražili su da se naftna djelatnost konsolidira na saveznoj razini, pod upravom saveznih ministarstava smještenih u Beogradu.

Prvo ministarstvo osnovano rudarstva osnovano je već 1945., a nedugo zatim i Jugoslavenski kombinat za naftu i plin koji je, kompromisno, smješten u Zagrebu. Ipak, već 1947. sve rafinerije i naftna polja kao samostalne kompanije stavljene su pod izravnu kontrolu saveznog ministarstva u Beogradu. Srećom, takav se model upravljanja pokazao neučinkovitim, planovi proizvodnje višestruko su podbacili, a nakon zaoštrenja odnosa sa Sovjetskim Savezom zemlji je prijetila nestašica nafte. Zbog toga je 1951. donesena odluka da se industrija decentralizira, a upravljanje ponovno prepusti republikama.

Decentralizacija

Takva decentralizacija rezultirala je novim uzletom naftne industrije, a već 1952. osnovan je Naftaplin, kao središnja tvrtka za istraživanje, razvoj i proizvodnju nafte, dok su rafinerije nastavile poslovati zasebno. Tijekom narednih deset godina napravljen je značajan napredak. U proizvodnju je pušteno niz novih naftnih i plinskih polja, sisačka rafinerija je obnovljena, te je u pogon pušten plinovod Stružec-Sisak koji je rafineriji omogućio da počne prerađivati domaću naftu. U Rijeci, pak, započeti su radovi na gradnji novog postrojenja na Urinju, ukupnog preradbenog kapaciteta tada i sada nezamislivih 8 milijuna tona nafte.

Konditorska industrija

Stevan Vujošević otkriva zašto je čokolada i dalje luksuz

softverska platforma

70 % organizacija imalo je sigurnosni incident zbog ispisa – što rade pogrešno

Na kraju, izvršene su pripreme za gradnju nove rafinerije u Zagrebu, koja će uslijediti par godina kasnije. Taj razvoj, dakako, nije prošao nezabilježeno u Beogradu, pa je 1963. tamošnja partijska struja predvođena ministrom privrede Svetozarom Vukmanovićem Tempom počela zagovarati ponovnu centralizaciju svih republičkih naftnih poduzeća u zajedničku tvrtku pod nazivom Jugonafta sa sjedištem u Beogradu. Kako je nedavno ispričao nekadašnji čelni čovjek Ine i predsjednik Izvršnog vijeća SR Hrvatske Petar Fleković, taj plan propao je zbog oštrog protivljenja hrvatskog političkog vrha.

– U tadašnjem rukovodstvu Hrvatske smatralo se da se ne smije sve centralizirati i da Hrvatska mora imati vlastitu naftnu organizaciju. Kako je ideja o centralizaciji i zajedničkoj tvrtki propala zbog protivljenja Hrvatske, Mika Špiljak, tadašnji predsjednik Izvršnog vijeća, kako se zvala vlada, i tadašnji predsjednik Privredne komore Hrvatske Ivan Buković odlučili su povezati Naftaplin, koji se bavio vađenjem nafte, nekoliko Petrola koji su se bavili distribucijom naftnih proizvoda te rafinerije u Sisku i Rijeci u jedan organizacijski sustav. I tako je 1. siječnja 1964. osnovana Industrija nafte Ina. – priča Fleković, inače jedan od rijetkih živućih aktera tih događaja.