Socijalni dijalog u Europi, iako se intenzivnije razvija od devedesetih godina, svoje začetke ima još u pedesetim godinama prošlog stoljeća kad su 1952. godine, pod pokroviteljstvom Europske zajednice za ugljen i čelik, poslodavci i zaposlenici sudjelovali u razgovorima i konzultacijama na tripartitnoj osnovi. Zatim se 1985. godine, kad je predsjednik Europske komisije bio Jacques Delors, počeo snažnije razvijati bipartitni dijalog između socijalnih partnera, ali su 1991. godine usvajanjem socijalnog protokola u Maastrichtu europski socijalni partneri prvi put imali mogućnost izravno sudjelovati u pregovorima o okvirnim sporazumima koje potom Vijeće EU prenosi u direktive ili pak nacionalni socijalni partneri neovisno provode. Upravo ta mogućnosti da europski socijalni dijalog može postati pokretač socijalne Europe postala je glavna snaga da se u drugoj polovici devedesetih godina socijalni dijalog naglo razvijao na razini unutar sektora, ali i na tripartitnoj razini. Socijalni dijalog je zapravo i razlog zašto postoje socijalni partneri. Socijalni dijalog na europskoj razini nadopunjuje nacionalni dijalog i dodaje novu vrijednost, primjerice s novim prioritetima koji postoje na nacionalnoj razini. Danas je potvrđeno da nacionalne vlade usvajaju oko 60% zakonskih akata i propisa upravo zbog poticaja koji dolaze iz Europske unije. Upravo zato i rezultati europskoga socijalnog dijaloga imaju utjecaj na gospodarstvo – od čega mala i srednja poduzeća, ali i njihovi zaposlenici čine 99%.

Izlike
Tripartitni socijalni dijalog se nalazi u jednom iznimno nepovoljnom razdoblju. Trenutni financijski, gospodarski, socijalni i politički okvir nije naklonjen razvitku europskoga socijalnog zakonodavstva koje nastoji potaknuti unapređenje ili u nekim zemljama razvoj nacionalnog dijaloga na tripartitnoj ili sektorskoj razini. Iako europski institucionalni ugovori i propisi priznaju i naglašavaju važnost socijalnog dijaloga, s druge strane – uz izliku proračunskog manjka – Europska komisija odaslala je poruku da želi umanjiti ili oslabiti ulogu socijalnog dijaloga na nacionalnoj razini. Postoji mogućnost da to isto čine i nacionalne vlade, i to samoinicijativno. Toj namjeri Europske unije da se miješa u neovisnost nacionalnoga socijalnog dijaloga protive se europski socijalni partneri jer razvoj europskoga socijalnog modela nije prepreka konkurentnosti, nego upravo suprotno – srž “socijalnoga tržišnoga gospodarstva”. To potvrđuje i Svjetski gospodarski forum u Davosu, koji svake godine radi izvješće o konkurentnosti u svijetu ocjenjujući više od 140 gospodarstva u svijetu, a tako su iz godine u godinu zemlje sjeverne i zapadne Europe među deset najboljih: Švedska, Finska, Njemačka, Nizozemska i Danska. Te zemlje imaju visoka primanja, stabilnu socijalnu sigurnost i učinkovit socijalni dijalog. Četiri europska socijalna partnera, UEAPME, CEEP, BUSINESS­EUROPE i ETUC, donijela su zajednički Program rada za 2012. – 2014. i tako pokazala da mogu preuzeti odgovornost, odigrati svoju ulogu i dati doprinos u rješavanju brojnih problema s kojima se suočava Unija. To je bilo moguće samo zbog toga što su svi partneri odustali od ideoloških pristupa i usmjerili se na realan i konstruktivan dijalog. Najveći će izazov biti pretvoriti osam prioriteta iz Programa rada u konkretne korake. Jedan od najvažnijih prioriteta je nezaposlenost koja u Europskoj uniji dosiže 10% te je ujedno najviša u posljednjih petnaest godina, što znači da danas u Uniji ima 24,3 milijuna nezaposlenih osoba. Nezaposlenost mladih je 22%, i to je važan prioritet svih partnera. Mala i srednja poduzeća predstavljaju važnog sudionika u tom smislu jer zapošljavaju dvije od tri osobe u privatnom sektoru. Obnavljanje znanja, vještina i kompetencija, a posebno vještina za “zelene poslove” kao i vještina starijih radnika, uz inovacije, istraživanja, razvoj, kreativnost, drugi su izazovi za socijalne partnere, ali i za Europsku uniju ako želi sofisticirano izaći iz krize.

Slabost organizacija
Treći je izazov jačanje organizacija socijalnih partnera. U nekim je zemljama to pogotovo potrebno jer su organizacije socijalnih partnera bile uvažene i saslušane od javnih tijela, ali i kako bi pravedno predstavljale poslodavce i zaposlenike i postizale pozitivne rezultate. Slabost partnerskih organizacija, posebice u zemljama u kojima je institut socijalnog dijaloga “klimav” ili ga vlast zloupotrebljava, predstavlja ozbiljnu prepreku provedbi europskih obveza (prije svega autonomnih sporazuma). Stoga su se europski socijalni partneri obvezali dalje razvijati projekte jačanja kapaciteta partnerskih organizacija u “novim” zemljama članicama i zemljama kandidatkinjama. To ne znači da će usmjeriti svoje napore na ove zemlje, no primarni je naglasak na njima. U tom je smislu nužno jačati sinergiju i povezanost dijaloga na europskoj i nacionalnoj razini. Europski dijalog neće opstati ako se provodi s vrha prema dnu jer je jednako važan poticaj koji dolazi s nižih razina. Trenutno pitanje gospodarske politike koju vodi Europska unija ima najveću stratešku važnost. U vezi s tim su se složili svi socijalni partneri, kao i o potrebi da se revidira i poboljša socijalni dijalog. Novi prijedlozi gospodarske politike predviđaju i jaču ulogu i angažman socijalnih partnera. I na kraju, iako su europski socijalni partneri zabrinuti zbog “nedostatka priznanja, povjerenja i pouzdanosti javnih tijela kada je riječ o socijalnom dijalogu”, pregovori o Programu rada za 2012. – 2014. jasno pokazuju da su obje strane odlučne poboljšati tripartitni socijalni dijalog. Reforme, posebno u ovom nepovoljnom gospodarskom okruženju, imaju veće izglede za uspjeh ako su rezultat sporazuma svih socijalnih partnera.

Anny Brusić, direktorica HUP – Udruge malih i srednjih poduzetnika