Znate li što je to “Fuel Poverty”? Riječ je o izrazu koji se najčešće koristi u Velikoj Britaniji, Irskoj i na Novom Zelandu, a znači pojavu kad kućanstvo, odnosno obitelj troši više od 10% svojih prihoda na troškove energije (grijanje, hlađenje, rasvjeta, pogon kućanskih aparata).

U hrvatskom bi jeziku trebalo govoriti o energetskom siromaštvu, dakle o pojavi da si kućanstvo ne može priuštiti dovoljno energije zbog ekonomskih razloga i ne miješati to s nedostatkom ili nerazvijenošću energetske infrastrukture. Naravno, energetsko siromaštvo posebno je aktualno zimi kada pitanje dovoljnog ili adekvatnoga grijanja postaj pitanje očuvanja zdravlja, ponegdje čak i pitanje života ili smrti. Da je riječ o ozbiljnom problemu, pokazuju i statistike: Velika Britanija tako u 2009. bilježi čak 4,6 milijuna kućanstava koja su se s tim problemom suočila tijekom zime 2009./2010., odnosno navodi se da je ovaj problem pridonio iste godine smrti više od 36.000 ljudi, što je povećanje od 49% u odnosu na zimu 2007./2008. godine. Teorija još navodi i da su uzroci energetskog siromaštva niski prihodi stanovništva (što često dovodi na kraju i do potpunog siromaštva), visoke cijene energenata, loša toplinska izolacija kuća te prevelika površina stambenih objekata za broj ljudi koji u njemu žive.Utopija u Hrvatskoj Prije dosta godina slušali smo o ovoj temi s čuđenjem, danas je ona i hrvatska realnost. U uvjetima masovne nezaposlenosti ili rada bez plaće te učestalog porasta cijene energenata ta je tema svima postala vrlo aktualna i teško se danas netko u hrvatskom društvu može naći tko bi bio ravnodušan. Što učiniti? Praksa iz Velike Britanije pokazuje, makar je situacija teško primjenjiva i teško usporediva s Hrvatskom, da je Vlada u proceduru uputila energetski zakon koji zahtijeva da energetske tvrtke pomažu kućanstvima s niskim prihodima, a slično poduzima i Vlada preko sustava socijalne pomoći. Samo od energetskih tvrtki zahtijeva se financijska pomoć od najmanje 300 milijuna funti godišnje do zime 2013./2014. godine. A u Hrvatskoj?

Za sada ne postoji sustav zaštite siromašnih kupaca energije, a čini se ni previše razmišljanja nadležnih tijela državne uprave o tom problemu. Ako je riječ o električnoj energiji, postojećim tarifnim sustavom subvencionira se potrošnja električne energije do 2000 kWh godišnje bez obzira na prihode ili broj članova kućanstva. Troškovi prirodnog plina i naftnih derivata obračunavaju se isključivo po potrošnji, a građani koji su u (ne)prilici grijati se iz neke od gradskih toplana u pravilu plaćaju po kvadraturi grijane stambene površine bez mogućnosti da na tu potrošnju sami utječu (o razdjelnicima i novim pravilnicima pisat ćemo drugi put). Sve upućuje da bi u Hrvatskoj trebalo hitno uspostaviti sustav socijalne pomoći koji uključuje sve energetske potrebe na razini potreba koje naša Hrvatska kao (načelno) socijalna država treba omogućiti. Moguće? Utopija? U situaciji kada se koplja lome oko razdvajanja HEPa i njegove privatizacije, tihog rata s Mađarima oko dionica Ine te bježanja od državnog vlasništva i ulaganja u tzv. plinski biznis, bojim se da je to prilična utopija. Nada na kraju Sjećate li se još priče o Pandorinoj kutiji? Pandorina je znatiželja prevladala pa su sva zla izašla na dotad bezbrižno čovječanstvo koje je živjelo u blagostanju – kuga, zločin, pohlepa, starost, bolest, prijevara itd. Odmah je kutiju brzo zatvorila, a unutra je ostala samo – nada. Energetska učinkovitost može biti naša nada u ovom svijet koji je često hladan i turoban i svakako je jedan od načina prevladavanja energetskog siromaštva. Nažalost, ne i dovoljan način iako čovječanstvo u zlim vremenima treba imati nadu. Nadamo se i razumu i pametnom upravljanju vlastitim resursima.

Julije Domac, autor je ravnatelj Regionalne energetske agencije sjeverozapadne Hrvatske