U suvremenoj globaliziranoj svjetskoj ekonomiji koja je u stanju velikih izazova, da ne kažem krize, dva se procesa isprepleću, a i vrlo često međusobno dopunjavaju. I dok je jedan namijenjen onom dijelu gospodarskih aktera koji gledaju preko granica vlastitog dvorišta, drugi je usmjeren na utvrđivanja novih dodatnih pravila koja otežavaju stranim ponuđačima da nude svoje proizvode na domaćem tržištu. I da ne bude nikakvih zabuna, da se netko ne zapita zagovara li to HUP neke mjere protekcionizma na domaćem tržištu, treba reći da su to mjere aktivne ekonomske politike gotovo svih vlada zemalja koje su pogođene krizom (i ne samo u njima). Dok je SAD osmislio na stotine (čak se govori o oko petsto mjera) izvoznih poticaja, u ovom drugom dijelu oni su više usmjereni na skidanje barijera u drugim zemljama za američke proizvode. Njemačka pak uz državne poticaje vlastitom izvozu razvija i sustav mjera usmjerenih na zaštitu vlastite proizvodnje.

Kontrola uvoza
A kako u ovoj ekonomskoj filozofiji stoji naša izvršna vlast, odnosno kako se mi nosimo s poticajima i barijerama? Hrvatska je Vlada u svom prvom antirecesijskom programu s početka prošle godine otvorila polutku ove krizne ekonomske filozofije. Najavljene su posebne mjere kontrole kvalitete proizvoda koji se uvoze u našu zemlju i nude na našim policama. Kako od tog programa nije bilo ništa, ništa se nije dogodilo ni s najavljenom kontrolom kvalitete proizvoda koji se puštaju u promet na domaćem tržištu. Što se tiče druge polovice ove ekonomske filozofije krize, poticaja izvoza, tu smo još tanji. O tom se procesu nije govorilo ni u prvom, neprovedenom antirecesijskom programu Vlade premijera Sanadera, ali se o tom procesu ništa ne govori ni u ovom ambicioznijem i operativno osmišljenijem, pa time i ozbiljnijem, programu gospodarskog oporavka Vlade premijerke Kosor. I zato je sad prilika, a imajući na umu premijerkine pozive, potaknuti poseban paket mjera u okviru programa koje su usmjerne na ta dva procesa. I ne treba biti pretjerano inventivan, već treba našim uvjetima prilagoditi mjere kojima potičemo vlastiti izvoz, ali i utvrđujemo politiku kvalitete proizvoda kojom se onemogućava uvoz manje kvalitetnih proizvoda (bez obzira dolaze li s Istoka ili bilo koje druge strane svijeta). Nikako nije riječ o ekonomskom protekcionizmu kao što o njemu nije riječ ni u SAD-u, Njemačkoj, Francuskoj, V. Britaniji ili bilo kojoj drugoj zemlji koja štiti svoje potrošače od nekvalitetnih proizvoda. U razvijanju prve polutke – poticanje robnog izvoza – nama je otežavajuća okolnost što nemamo ni svoje izvozne banke. Pritom ne treba smetnuti s uma napore HBOR-a koji se trudi svojim programima kreditiranja poticati izvoz. Kako su nedavno izjavili, oko 70 posto kredita te banke ide izvoznim tvrtkama; bilo bi još zanimljivije vidjeti koliko je od tih sredstava namijenjeno izvoznim programima u tim tvrtkama. U ovom bi smislu, naravno, imale što reći i hrvatske poslovne banke koje ne bi smjele biti nezainteresirane za nacionalnu ekonomiju pa ni u izvoznim programima, kao ni u podršci ponudama naših poduzeća na raznim međunarodnim natječajima za gradnju infrastrukturnih objekata u trećim zemljama.

Posebna je tema tzv. supstitucija izvoza. O ovoj bi se temi mogao kreirati poseban program proizvodnje za supstituciju ponude iz izvoza. Uvezeno lišće, slama ili uvozni crvići nisu uzrok naših nevolja. Oni su samo posljedica nepostojanja osmišljene politike. Tu posebno mjesto zaslužuju poticaji u poljoprivredi. Kao da se nikoga ne tiče kako su utrošene milijarde kuna za razne poticaje poljoprivrednicima, a mi i dalje iz godine u godinu gledamo pogađanje oko cijene pšenice, a istodobno uvozimo slamu koja pak nastaje od stabljika iste te pšenice. Kad smo već kod tema uvoza i izvoza, zanimljive su i brojke. Deficit u robnoj razmjeni s inozemstvom u prvih je četiri mjeseca iznosio nešto više od 14 milijardi kuna i bio je za gotovo jednu četvrtinu manji nego u istom razdoblju lani. Hrvatski robni izvoz u prva četiri mjeseca ove godine bio je za 2,9 posto veći u odnosu na isto prošlogodišnje razdoblje. Istodobno je uvoz bio za 10,7 posto manji nego u prva četiri mjeseca prošle godine. Pokrivenost uvoza izvozom u hrvatskoj robnoj razmjeni s inozemstvom u prva četiri mjeseca ove godine bila je 57,9 posto. Međutim, te su brojke više posljedica usporavanja gospodarske aktivnosti u zemlji koja je velik uvoznik.

Usamljeni u recesiji
Kad smo već otvorili makroekonomske pokazatelje, evo još dva koja su u uskoj vezi s prethodim sadržajima. Pad BDP-a u prvom tromjesečju iznosio je 2,5 posto i znatno se generirao na padu domaće potrošnje koju nije mogao supstituirati ni djelomično povećan robni izvoz. Ovaj podatak pozitivan jer je riječ o manjem padu u odnosu na one u posljednja četiri tromjesečja. Međutim, on je istovremeno i loš jer je riječ o padu na vrlo veliku osnovicu iz prvog tromjesečja prošle godine (6,7 posto). Naša je zemlja među rijetkima u Europi koja je i dalje u recesiji, koja je pak nadmašila onu iz 1999. godine, koja je trajala samo dva tromjesečja, a slabljenje gospodarstva moglo bi se nastaviti i u tekućem tromjesečju, ali i do kraja godine. Ukupne gospodarske aktivnosti ove pozitivne brojke o robnom izvozu nisu ni približno dovoljne da prekriju veliku rupu. O dubini i širini ovih domaćih “škara” govori i podatak o deficitu središnje države u prvih pet mjeseci. “Potrošili” smo više od tri četvrtine planiranog deficita za cijelu godinu. I nema toga čarobnog štapića koji bi mogao učiniti čudo pa da se deficit zadrži na planiranim razinama. Možda su taj štapić mjere iz programa gospodarskog oporavka, a možda ga ima i u ovim dvjema polutkama ekonomske filozofije krize (poticaji i barijere). Čini se da ovaj put Vlada misli ozbiljno. Jedino ostaje vidjeti ima li dovoljno snage za najavljene promjene. Ali i za neke nenajavljene. Među njih svakako spadaju i poticajne mjere izvoza i zaštite domaćeg tržišta od nekvalitetnih ponuda izvana.

mr. sc. Bernard Jakelić, v. d. direktora HUP-a