Predloženu promemoriju za mjenice s ciljem zaštite Agrokorovih dobavljača od regresnih zahtjeva banaka i faktoring društava prati i jedno proceduralno pitanje koje glasi tko je vjerovnik nakon 31. svibnja. Ako dobavljač ne plati regresno te ako faktoring društva ne planiraju prijavljivati tražbine u svoje ime, a dobavljači koji nisu iskupili mjenice načelno nisu vjerovnici i ne mogu ih prijaviti, pitanje je tko će prijaviti tražbine. Osim što je to pitanje tehničke, proceduralne naravi, ono je i mogući rizik za dobavljače jer ubrzo slijedi ključni pravni moment prijave tražbina kad će se evidentirati tko je vjerovnik i kojem iznosu. Stoga se i čuju ocjene da je promemorijom određeni 31. svibnja vrlo osjetljiv rok, jer vrlo brzo zatim ističe rok prijave tražbine (9. lipnja) i tada nastupa prekluzija.

Navodeći da po mjenici osnovni dužnik ostaje izdavatelj – to je Agrokor (i povezana društva), arbitar mr. Miljenko Giunio kaže da su i nakon 31. svibnja vjerovnici banke i faktoring društva.

“Kad se radi o prijavi tražbina prema Agrokoru u ovom postupku onda tu tražbinu treba prijaviti vjerovnik, što znači banke i faktoring društva”, kaže Giunio napominjući da su dobavljači potencijalni vjerovnici.

Mnoge ipak tangira mogućnost od eventualne pravno apsurdne, a proceduralno osjetljive stvari koja je inače svojstvena postupku za koji vrijedi pravilo da dužnik nije dužan evidentirati svoje vjerovnike i iznose njihovih tražbina. To podrazumijeva da svaki vjerovnik koji sebe nije prijavio riskira da ne bude evidentiran. Ukratko, u proceduri promemorije ne bi bilo dobro da se iz tehničkih razloga ne zna tko tražbinu prijavljuje – banka i faktoring kuća ili dobavljač, pa da stoga ona dođe u pitanje. Dok se to tehnički ne riješi, promemorija za mjenice otvara pitanje rizika da dobavljači koji su potencijalni novi vjerovnik, i to zato što su sigurni regresni obveznik, zapravo ne prijave svoje tražbine, a da financijske institucije koje bi po tumačenjima pravnika to trebale učiniti, ipak ne prijave tražbinu iz razloga, primjerice, što dugoročno neće ostati u toj poziciji vjerovnika. Taj rizik izgleda muči mnoge dobavljače, a na to ukazuje i zagrebački odvjetnik Mićo Ljubenko.

“Nije realno za očekivati da će financijske institucije koje su preuzimale tražbine s njima ući u nagodbu, nego će prije sklapanja nagodbe zatražiti regresnu isplatu i time će nagodba ipak pasti na leđa dobavljača”, navodi Ljubenko.

Kao potencijalna rješenja u konkretnom slučaju mogu se čuti različiti prijedlozi, a jedan od njih je da banke obavijeste dobavljače o tome prijavljuju li te tražbine ili ne. Naime, time bi bilo na vrijeme razjašnjeno pitanje hoće li financijski sektor prijavljivati tražbine za dobavljače u svoje ime, tako da po otplati tražbine budu prenesene na dobavljače kako bi ih oni mogli realizirati. Također bi se isključila mogućnost da dio regresnih obveza ne bude prijavljen, a ostaje za vidjeti hoće li finacijski sektor zatražiti regresnu isplatu prije nagodbe, i time određeni gubitak koji nagodba donosi po osnovi otpisa i prolongata prebaciti natrag na dobavljački sektor jer je to i logična posljedica faktoringa s regresom. Sve nepoznanice tumače se kao posljedica presedana masovnog slučaja regresne tražbine budući da je Agrokor pod zadnje u suradnji s bankama i faktoringom dobar dio svoje izloženosti prema dobavljačima prenio na financijski sektor. I kao što se prije isteka roka za prijavu tražbina pojavila dvojba oko toga treba li ih prijaviti u svoje ime ili to formalno čine dobavljači, otvorit će se i daljnja pitanja. Kao takav primjer navodi se i pitanje u kojem trenutku će doći do prijenosa vjerovničkih prava zbog regresa. Naime, dobavljač kao regresni obveznik može na različite načine ispuniti svoju regresnu obvezu, a pritom se sve u ovom postupku mora formalizirati jer se radi o situaciju koja se provodi po posebnom zakonu i u posebnom postupku.