Magistrica političkih znanosti Martina Bračić, nakon tri godine rada u Ministarstvu obrane, odlučila je početi se baviti nečime što voli, u čemu bi mogla doći do izražaja sva njezina kreativnost. Odluka je pala na izradu torta, a rezultati pokazuju da je to bila dobra odluka. Nakon šest i pol godina rada Martina iza sebe ima sedam otvorenih, Torte i to Cafea, tri u Zagrebu, dva u Sarajevu, jedan u Beogradu i netom otvoren kafić u Podgorici. S nešto malo više od milijun kuna 2006. godine do 2010. prihodi su se učetverostručili i skočili na četiri milijuna kuna, povećao se i broj zaposlenih, sa šest na dvadeset, no kako kaže Bračić, s rastom prihoda rasli su naravno i rashodi. No nema više početničkog stresa, posao je danas dobro uhodan. “Ničega od svega toga ne bi bilo bez dobrog tima ljudi koji rade, od kojih su neki tu od prvog dana otvorenja i koji firmu smatraju svojom. Oni i kvaliteta proizvoda koje nudimo, te koju neprestano održavamo na istoj, početnoj razini, najvažniji su stupovi poslovanja”, istaknula je. Uz tako uhodan tim Martina danas ima ipak malo više vremena za obitelj a sve je to gradila polako i oprezno. Sve je počelo u maloj kuhinji u Šarengradskoj u Zagrebu. Nakon što je magistrirala Martina je odlučila otići iz ministarstva jer, kako tvrdi, tamo nije bilo ni slobode, ni inicijative te kako kaže, za nju to definitivno nije bio dugoročan posao.

Teret birokracije
Počela je sa samo dvije, tri vrste torte, bez maloprodaje. Iako se mogla naručiti samo cijela torta, glas o izvrsnim slasticama brzo se pročuo. Potražnja je sve više rasla, a nakon godine rada u maloj kuhinji, Bračić je shvatila da ljudima mora omogućiti kupnju i samo jedne šnite torte. Prva veća investicija bila je otvaranje prvog kafića u Centru Kaptol i od tada kreće uzlazna putanja Torte i to Cafea. “Sve se to dogodila nekako samo od sebe. Potražnja za tortama je rasla, otvorila se dobra kombinacija s prostorom u centru Kaptol koji nije bio preskup i sve je krenulo”, prisjeća se Bračić. Sve ipak nije išlo glatko. Administrativne zapreke u početku su poslovanja pa i danas stvarale najveće probleme. “Primjerice, novi lokal, otvoren u travnju, u Vrbanićevoj nije zadovoljio minimalne tehničke uvjete jer je nedostajao jedan red pločica u kupaonici po visini, priča Martina a kad mi knjigovođa preda popis svih poreza koje moram platiti ja tome ne vidim kraja da bi na kraju godine, nakon svih mogućih i nemogućih nameta koje sam podmirila, došao još po godišnjem obračunu doprinos za mirovinsko osiguranje po indeksu kapitalne štednje, ili tako nešto”, priča poduzetnica. Nakon samo dvije godine rada Torte i to postaju i regionalno poznate što je ujedno, ističe Bračić, pravi dokaz povezanosti cijele regije – činjenica koja ju je iznenadila.

Rezultat je prva autohtona hrvatska ugostiteljska franšiza, koja je dovela do otvaranja kafića prvo, 2007. godine u Sarajevu, pa u Beogradu, pa još jednog u Sarajevu te ovih dana i u Podgorici. “Svi zainteresitani za franšizu samoinicijativno su došli do mene a torte su probali u Sarajevu ili Beogradu”, priča pedantna Martina Bračić, koja jako drži do očuvanja kvalitete svojih torta. Zato radnici iz, primjerice Sarajeva, provode mjesec dana na obuci u Zagrebu, pa prije samog otvaranja zaposlenici iz Zagreba idu tamo kako bi im prenijeli svoja znanja ne bi li sve bilo savršeno. Kao najveći problem u poslovanju ističe ljudski faktor. Tako je prilikom otvaranja zadnjeg kafića, preko referentice na burzi rada, tri mjeseca tražila radnika u kuhinji, i to bez ikakvih kriterija, no nitko se nije javio. “Svaki put kad sam otvarala novi kafić, osjećala sam nervozu, upravo od pomisli da treba naći radnika. Osim što je teško naći radnika često budu i neodgovorni. Rade par dana pa se odjednom više ne pojave ili odu kući uslijed radnog vremena”. U takvim uvjetima teško je Martini postići balans između svih zaposlenika a upravo su oni ti koje Martina smatra jednim od najvažnijih stupova poslovanja.

Strpljivo kroz krizu
Gospodarska kriza ipak nije zaobišla Torte i to. Osobito je teško posljednjih dvije godine, priča Martina, i to naročito na području poslovnih narudžbi. “Iza nas je vrijeme kada su marketinške agencije znale naručiti stotinjak torti za poslovne partnere, povodom recimo proslave rođendana tvrtke ili nešto slično. Također, nekad prije Božića pekli smo dan i noć, danas više toga nema. Što se pak kafića tiče, promet je naručito pao u centru Kaptol. Prije su takozvani šetači znali svratiti i pojesti komad torte, danas ih više nema već ljudi dolaze isključivo ciljano”, ističe Bračić. No dodaje da ne razmišlja o preseljenju u neki popularniji centar već optimistično očekuje završetak krize. “Treba biti strpljiv”, kaže. A ono do čega se najviše drži u Torte i to te što ujedno predstavlja i temelj uspjeha je kvaliteta proizvoda. Upravo je kvaliteta nešto što je Martina uspjela sačuvati u proizvodnji torta i kolača i po čemu je postala prepoznatljiva.

Tako u proizvodnji koristi samo provjerene proizvode, najčešće one od hrvatskih tvrtki poput Podravke, Kraša i Dukata. Također, surađuju i s malim obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima od kojih nabavlja jagode, maline, kupine te ostalo voće potrebno za proizvodnju. “Izvrsno je to što od travnja pa sve do listopada, možemo računati na domaći proizvod. Također, u Torte i to Cafeu možete popiti prirodni sok od jabuke i kupine obitelji Lučić i Postić iz okolice Velike Gorice te prirodni sok od bazge obitelji Švaić”, ističe Bračić. Osim što drži do kvalitete svojih proizvoda Martina jako drži do kvalitete ostalih proizvoda koji se nude u njezinim kafićima, ali i do visoke razine usluge. Oprezno i polako kao da je Martinin moto, nema nikakvih grandioznih planova. “Voljela bih otvoriti još jedan kafić u Zagrebu, u centru, proširiti se na Dalmaciju i eventualno krenuti prema Ljubljani. Ne namjeravam biti na svakom uglu, niti bi to ovakva vrsta proizvodnje podnijela”, zaključuje Bračić.

U proizvodnji se koriste samo provjereni sastojci, najčešće hrvatskih tvrtki/PXL