Dnevni promet dionicama na Zagrebačkoj burzi posljednjih dana često ne prelazi niti deset milijuna kuna.

Tako niska likvidnost mnogima otežava provođenje bilo kakve kompliciranije ulagačke strategije. S obzirom na nezainteresiranost koja vlada, postavlja se pitanje kako domaći ulagači uopće trguju na burzi i koju strategiju koriste prilikom donošenja ulagačkih odluka. “Sve ovisi o samom ulagaču: koliko ima novaca, da li su to njegova ili posuđena sredstva, da li je spreman i na gubitak barem jednako koliko i na zaradu, da li sredstva može angažirati na dulje ili kraće razdoblje, njegova životna dob, cilj ulaganja itd”, kaže investicijski savjetnik Credosa Roman Rinkovec. Dodaje kako su ulagačke strategije individualna stvar, a brokerske kuće su dužne ulagačima objasniti način trgovanja i upozoriti ih na rizike. “Ali u praksi gotovo svaki ulagač već ima u glavi kako će to raditi”, kaže Rinkovec. Domaći ulagači sve više ulažu na stranim tržištima, gdje imaju veći izbor financijskih instrumenata. “Uvjeren sam da većina ulagača i dalje koristi tradicionalnu ‘long only’ strategiju tj. kupovanja i čekanja”, objašnjava predsjednik Uprave Adriatica Capitala Vjeran Filippi. Pored očite razlike u likvidnosti i izboru instrumenata, strana tržišta potencijalno su rizičnija. “Osnovna prednost stranih tržišta je, naravno, neusporedivo veća likvidnost. Na našem tržištu, primjerice, jedino se dionica HT-a koliko-toliko može uspoređivati po tom kriteriju s nekim likvidnim financijskim instrumentima na razvijenim inozemnim burzama i to je sve”, kaže Rinkovec.

Druga prednost je u velikom broju raznih izvedenica, pa ulagači imaju mnogo veći izbor. “No, rizik trgovanja potencijalno može biti mnogo veći zbog same složenosti pojedinih instrumenata te financijskih poluga koje prate mnoga od takvih ulaganja”, ističe Rinkovec. Gotovo svi igrači domaćeg tržišta kapitala sa sjetom se prisjećaju razdoblja do 2007. godine kada je tržište cvjetalo. Tada, kako znaju reći, novac je samo dolazio sa svih strana i događalo se da ulagači nisu znali u što više uložiti. “Cjelokupna slika gospodarstva izgledala je mnogo ljepše, mnogi su imali više novaca pa su samim time bili skloniji riziku, likvidnost je bila vrlo visoka, pa je zakon ponude i potražnje jednostavno činio svoje. Tada se ulagalo i u dionice koje danas mnogi ne bi ‘ni štapom dirali’, a nad nekim izdavateljima je pokrenut i stečajni postupak. Danas upravo likvidnost i stabilnost poslovanja smatramo glavnim odrednicama za ulaganje te, naravno, nekakva perspektiva uspješnog poslovanja u budućnosti”, objašnjava Rinkovec. Filippi podsjeća kako je to vrijeme bilo vrijeme konstantnog rasta tržišta stoga je i normalno da se nisu koristile previše komplicirane strategije osim kupi i drži. “Danas su tržišta značajno volatilnija te je potrebno dobro definirati rizike kao i načine kako se zaštiti od tih rizika. I dalje mislim da je za običnog investitora najrealnija klasična strategija kupnje i držanja sa time što je potrebna veća disciplina u praćenju tržišta te minimiziranja gubitaka (tzv. stop loss)”, zaključuje Filippi.