Svega nekoliko dana uoči sudbonosnog kongresa kineske Komunističke partije, državni statističari su, bez ikakva popratnog objašnjenja, odlučili ignorirati uobičajeni raspored objava ključnih makro indikatora. Zatečeni potpunim informacijskim zamračenjem, inozemni su promatrači mogli samo špekulirati o pozadini naprasne odgode, nestrpljivo iščekujući podatak o rastu BDP-a u trećem kvartalu. Nikakvih iznenađenja na kraju nije bilo, a ista je konstatacija primjenjiva i na ishod 20. kongresa, na kojem je Xi Jinping ugrabio i treći mandat, raskrstivši (sada i formalno) s višedesetljetnom tradicijom.

Surova realnost

A upravo ta spoznaja možda najbolje ilustrira razočaranje ulagača suočenih sa surovom realnošću koje je već početkom tjedna pretočeno u masovnu rasprodaju dramatičnih razmjera, zakačivši kineske dionice i obveznice, a potom i domaću valutu. Postavljajući lojaliste na ključnim pozicijama vlasti kako bi cementirao svoje pozicije u Komunističkoj partiji, Xi je jasno odbacio mogućnost promjene dosadašnjeg kursa. Činjenica da je pritom veći dio svog izlaganja posvetio “sigurnosti” i nekim drugim, jednako neodređenim konceptima, zanemarujući pritom ekonomiju koja opasno posustaje, teško može bilo koga iznenaditi i jasno signalizira politiku kontinuiteta. A to onda podrazumijeva čvrst stisak korporativnog sektora u režiji Partije i top-down pristup u kojem bezlična masa aparatčika određuje prioritete u kontekstu gospodarske aktivnosti, kako i dolikuje “planskoj privredi”.

Suprotno tome, mjesecima uoči kongresa tinjala je, makar i slabašna, nada da bi reformske snage mogle uspostaviti nekakvu ravnotežu koja bi barem donekle zauzdala isprazne, ideologijom obojane floskule o zajedničkom prosperitetu. Umjesto toga, Xi je uspio konsolidirati vlast i dodatno učvrstiti poziciju neprikosnovenog vođe, ponudivši tek prožvakanu retoriku koja inozemnom kapitalu ne djeluje nimalo atraktivno. Iz perspektive investitora, Xi je potpuno zastranio i nedvojbeno snosi najveću krivicu za aktualan razvoj događaja. To se prije svega odnosi na tečaj domaćeg juana, koji se u odnosu na dolar spustio na najnižu razinu u posljednjih 14 godina, gurajući time središnju banku u prilično nezavidnu poziciju: slabija ekonomska aktivnost očito otvara prostora za primjenu stimulativn(ij)e monetarne politike, ali uz značajnu deprecijaciju domaće valute, smanjenje kamatnih stopa samo bi intenziviralo ionako već masovan egzodus inozemnih ulagača. Zbog niza regulatornih barijera, rasprodaja kineskih dionica na domaćem terenu bila je ograničenog dosega, te je CSI 300 indeks završio u minusu od otprilike 3% (uz odljev od nekoliko milijardi dolara).

No zato je Hang Seng indeks u Hong Kongu prošao bitno lošije, zabilježivši na dnevnoj razini pad vrijednosti od čak 7,3%, a val pesimizma potom je stigao i do američke obale, gdje je Nasdaq Golden Dragon China indeks, sastavljen isključivo od dionica kineskih kompanija koji kotiraju u New Yorku, skliznuo u minus od čak 14% (od početka godine, vrijednost indeksa je doslovno – prepolovljena). Prevedeno u konkretne brojke, samo u jednom danu nestalo je nešto više od 90 milijardi dolara tržišne kapitalizacije, pri čemu su najveće gubitke pretrpjela izdanja hi-tech sektora koji je već neko vrijeme na ledu i ne uživa naklonost Partije. Zanimljivom ironijom sudbine, indeks se otkotrljao sve do najniže razine još od 2013. godine i vremena kada je upravo Xi Jinping ustoličen na poziciji predsjednika.

BDP nitko ne spominje

Pojedini analitičari uspoređuju razmjere aktualne panike s kaosom u jeku velike financijske krize 2008. godine, a optimistično intoniran podatak o rastu BDP-a od 3,9% u trećem kvartalu (objavljen neposredno po završetku kongresa) gotovo nitko i ne spominje. Svježe brojke teško mogu poslužiti kao nekakva utjeha u trenutku kada Kina nema kredibilnog odgovora na zamjetno usporavanje gospodarskog rasta. Uostalom, Xi ničim nije dao do znanja da namjerava odustati od rigidne zero-covid politike koja je ozbiljno naštetila ionako slabašnoj domaćoj potražnji, zbog čega čak ni službeni izvori više ne spominju prognozu o 5,5% rasta za ovu godinu.

Štoviše, nekoć optimistične procjene prema kojima bi Kina veličinom domaće ekonomije već do kraja desetljeća trebala nadmašiti svog najvećeg rivala ubrzano se revidiraju i pravo je pitanje može li najmnogoljudnija zemlja svijeta, opterećena usto vrlo lošom demografskom slikom i dominantnom ulogom države koja ograničava razvoj privatnog sektora, uopće ugroziti primat američke ekonomije na globalnoj razini. Jeftinim populizmom nabijena retorika autokratskog režima neograničene moći očito nije odgovor kakvom su se ulagači nadali.