Nova godina je krenula, a ključni pojam, čini se, nije se promijenio. “Rizik” je ono što nam zaokuplja svakodnevni život, a i ono što pomalo postaje jedan od presudnih faktora na tržištima.
Prema predviđanjima Svjetskog ekonomskog foruma, objavljenim u njihovu globalnom izvještaju o rizicima za 2026. godinu, možemo očekivati da ćemo se kratkoročno, u iduće dvije godine najviše susretati s geopolitičkim rizicima, širenjem dezinformacija i društvenom polarizacijom. Dakako, identifikacija tih rizika nije iznenađenje. Iz moje perspektive čini mi se kako zasad niti jedan od ova tri najistaknutija rizika previše ne dotiče tržišta kapitala, barem ako je suditi po početku godine. Optimistični investitori i dalje većinom podižu cijene, a i razine likvidnosti su solidne.
Znakovi opreza
U Hrvatskoj tek smanjeni broj kupoprodajnih transakcija na tržištu nekretnina pokazuje da su građani ipak malo oprezniji, a i mjere Hrvatske narodne banke, usmjerene na ograničavanja zaduženja građana, uzrokuju smanjeni apetit za preuzimanjem dugoročnih rizika.
Za one, pak, koji nekretnine kupuju u gotovini, pred vratima je nova turistička sezona. Sezona u kojoj će se tek vidjeti koliko smo štete napravili povećanjem cijena u turizmu proteklih godina, i možda ipak napokon donijeti neke dugoročnije odluke. U nedavnoj anketi o turizmu kod nas koju je na Arhivanalitici proveo Ivica Brkljača, dosta sam loše prošla.
Jer, iako sam ispravno pretpostavila da se turisti u Hrvatsku rado i često vraćaju, nisam znala da je najveći broj turista u Hrvatsku došao sedam ili više puta (!). Nadam se da će doći opet i da barem dio transakcija koje se realiziraju u gotovini neće pasti radi visokih cijena u izvanpansionskoj potrošnji i manjka sadržaja u domaćem turizmu.
Što se, pak, dugoročnih rizika tiče, dakle, onih koji će nas moriti za desetak godina, Svjetski ekonomski forum predviđa da će tri glavna biti ekstremni vremenski uvjeti, gubitak bioraznolikosti i kolaps ekosustava. Drugim riječima, duboke, globalne promjene u Zemljinim sustavima. Svi ključni rizici su, dakle, okolišni. Brige o okolišu redovito zanemarujemo jer koga briga što će biti za deset godina kad trenutačno imamo više otvorenih međudržavnih sukoba. Teško se fokusirati na dugoročno kad izabrane vlade u brojnim državama i dalje rade na “razmontiranju” demokracije kakvu smo poznavali te produbljivanju polarizacije među građanima pojedinih država. O ostalim anomalijama svakodnevice da i ne govorim…
Manje ESG-a, više oružja
Kad tome dodamo sve veći broj lažnih vijesti kojima smo svakodnevno obasipani, tko se još stigne baviti ESG-em. Čak se i politički diskurs Europe okrenuo s donedavno sveprisutnog ESG-a na naoružanje, carine, očuvanje prirodnih resursa za kratkoročno preživljavanje. Međutim, ne smijemo smetnuti s uma da je linija života duga. To bi trebao znati svatko tko misli da su dvije godine malo, možda je malo čak i deset, no to se čini tek kao zgodno opravdanje za ignoriranje problema.
Jer, kako ne razmišljati o prilično izglednoj perspektivi u kojoj ćemo kroz deset godina možda biti potpuno onemogućeni da, primjerice, osiguramo stan od poplave ili drugih elementarnih nepogoda. Ili ako zbog globalnog zatopljenja život na Mediteranu postane u ljetnim mjesecima skoro nemoguć. Odgovorni pojedinci uvijek bi trebali zadržati fokus na dugoročnoj održivosti. Zato je analiza Ivice Brkljače o hrvatskom turizmu – i to činjenicama vs. percepciji – izuzetno važna.
Svjetski ekonomski forum i stručnjaci koje je okupio upozoravaju nas da, usprkos trenutačnoj buci u komunikacijskim kanalima, trebamo gledati znatno dalje od svakodnevnih objava na društvenim mrežama. Realni pogled na svijet trebao bi ipak biti temelj naših dugoročnih odluka.
