Neke pjesme slušamo godinama, druge nas u nekoliko taktova vrate jednoj osobi ili životnom razdoblju. Miro Buljan, skladatelj i producent koji je surađivao s ET-jem, Tonijem Cetinskim i Tošom Proeskim, dobro poznaje taj put od studija do nečijih uspomena.
Kao predsjednik Hrvatskog društva skladatelja danas se bavi i pitanjem što autorima treba da bi od svojih pjesama mogli živjeti. Uoči Međunarodne autorske kreativne konferencije (MAKK) razgovarali smo o umjetnoj inteligenciji u njegovu studiju, razlikama među regionalnim scenama i budućnosti u kojoj bi ljudska osobnost mogla vrijediti još više.
Kao skladatelju koji živi od svojih pjesama, što vam je najvažnije u ulozi predsjednika Hrvatskog društva skladatelja i koje biste rezultate dosadašnjeg mandata izdvojili?
Predsjedničku funkciju doživljavam kao odgovornost prema kolegama. Znam koliko rada, neizvjesnosti i osobnog ulaganja stoji iza svake pjesme, turneje ili projekta. Zato nastojim biti dostupan autorima, slušati ih i zajedno s timom tražiti rješenja. Koliko sam u tome zasad uspio, neka procijene kolege. Prihodi od autorskih prava bilježe dvoznamenkasti rast iz godine u godinu, što je sjajno. Rezultate ne pripisujem sebi: iza njih stoje zaposlenici HDS-a, Predsjedništvo i tijela udruge te, naravno, stručna služba Društva. Ali nije sve u brojkama, kod nas su i dalje važne note: nastavljaju se razvijati svi umjetnički projekti po kojima je Društvo poznato, a pokreću se i novi projekti i inicijative. Sve u svemu, vrlo smo aktivni, ali i složni u stavu da HDS mora biti mjesto za sve autore, bez obzira na generaciju i žanr.
Kako se i mogu li se uopće zaštititi autori čija se glazba koristi za treniranje AI-ja ili stvaranje novih snimaka?
Polazište je jednostavno: autor je čovjek. Kod glazbe nastale uz pomoć AI-ja treba vidjeti koliki je stvarni ljudski kreativni doprinos. A kada se postojeće pjesme koriste za treniranje modela, autori moraju imati kontrolu nad korištenjem svojih djela i pravo na pravednu naknadu za komercijalno iskorištavanje. Europska pravila donose obveze vezane uz autorska prava i transparentnost, ali papir ne znači mnogo ako se pravila ne mogu provesti. Treba urediti i pitanja neovlaštenog kloniranja glasova te predstavljanja generiranih snimaka kao stvarnih izvedbi. To nadilazi Hrvatsku: rješenja moramo tražiti na europskoj i međunarodnoj razini. Tehnologija može biti sjajan alat, ali ne smije zaboraviti ljude od čijeg rada uči.
Koristite li vi osobno umjetnu inteligenciju u stvaranju glazbe? I što će ona promijeniti u poslovima glazbene industrije?
AI ne koristim za skladanje ni pisanje tekstova. Melodija i tekst moj su autorski posao. Koristim ga u radu na aranžmanima kako bih istražio drukčije zvukove i instrumentalne mogućnosti. Može mi dati ideju, ali ja odlučujem kamo pjesma ide. Mislim da će AI uskoro biti u gotovo svakom glazbenom alatu, od produkcije i promocije do prepoznavanja korištenih djela. Istodobno će tržište preplaviti goleme količine generirane glazbe. Bit će još teže privući pozornost publike, a dio poslovanja naći će se pod pritiskom. Zato vjerujem da će prepoznatljiv autor, osobnost izvođača i živi kontakt s publikom vrijediti još više.
Radili ste i radite s izvođačima diljem regije. Što Hrvatska može naučiti od susjednih tržišta?
Ne vidim neke nepremostive razlike. U Srbiji se, prema mojem iskustvu, više ulaže u digitalni marketing i dugoročno građenje popularnosti izvođača. Tu bismo mi u Hrvatskoj mogli biti ambiciozniji. Regija je za glazbu i dalje vrlo povezan prostor, premda svatko ima svoj izraz. Radio sam s ET-jem, Tonijem Cetinskim i Tošom Proeskim i dobro znam da publika ne pita gdje je pjesma nastala ako je pogodi.
Određene razlike postoje u glazbenom izrazu i tekstovima. U Srbiji se, primjerice, snažnije osjeća utjecaj orijentalne glazbene tradicije. Moje je općenito zapažanje da su u istočnom dijelu regije, osobito u Makedoniji, Srbiji i BiH, tekstovi često, kolokvijalno rečeno, „krvaviji ispod kože” – izravniji u izražavanju boli, strasti i ljubavnih lomova. U Hrvatskoj i Sloveniji uglavnom su nešto pitomiji i suzdržaniji. Naravno, to nije pravilo; postoje brojni primjeri koji izlaze iz tih okvira. Naša je prednost raznolikost hrvatske scene. Ne treba kopirati susjede, nego bolje promovirati ono što imamo. Dobra pjesma može daleko stići, ali danas joj treba i dobar plan kako da dođe do ljudi.
Koliko naš sustav kolektivnog ostvarivanja prava prati nove načine slušanja glazbe? Gdje je najteže osigurati poštenu naknadu?
Kao autor koji od pjesama živi desetljećima, ne mogu istodobno sjediti u studiju i provjeravati tko ih sve pušta od Zagreba do Australije. Zato nam treba snažan sustav kolektivnog ostvarivanja prava koji prati korištenje, naplaćuje i raspodjeljuje naknade. Najveći su izazov digitalne platforme, društvene mreže i golem broj korištenja glazbe. To što se slušanje može zabilježiti ne znači automatski da je pravilno prijavljeno i plaćeno. Zato sustav stalno mora ulagati u točnost podataka, transparentne obračune i bržu raspodjelu. I ne smijemo zaboraviti: vrijednost glazbe nije isto što i broj klikova. Sustav ne može ispraviti sve nepravde tržišta, ali mora biti pošten i prema zvijezdi i prema klincu koji je jučer objavio prvu pjesmu. Svi smo jednom bili taj klinac.
Što poslovni rezultati HDS ZAMP-a govore o tome mogu li autori živjeti od svojih pjesama?
Neki autori od glazbe žive, drugima je ona dodatni prihod ili tek početak puta. Naravno da porast ukupne naplate ne donosi automatski svima jednako povećanje prihoda. Ali brojke pokazuju da sustav pouzdano radi i raste. U 2025. prikupljeno je oko 32,7 milijuna eura prihoda od autorskih prava, približno 13 posto više nego godinu ranije. Iznos raspoloživ za raspodjelu autorima porastao je 14 posto. To je izvrsno. Iza toga stoje ljudi koji svakodnevno rade vrlo zahtjevan posao. ZAMP autoru omogućuje da se bavi glazbom umjesto da sam pregovara i naplaćuje svako korištenje. Rezultat nisu samo veći prihodi nego i točnija raspodjela, jasniji podaci i povjerenje autora. U doba digitalnih platformi i AI-ja to će biti sve važnije.
Na Međunarodnoj autorskoj kreativnoj konferenciji u studenome u Zagrebu predstavit će se Nacionalna strategija razvoja glazbene industrije 2027.–2032. Što bi ona trebala konkretno promijeniti?
Strategija je ambiciozan dokument. Glazba nije samo pjesma: oko nje rade i producenti, tehničari, organizatori, menadžeri i mnogi drugi. Inicijativa je krenula iz HUP-a, a uključile su se sve glazbeničke i povezane udruge. Strategija u prvom redu treba povezati kulturu i gospodarstvo, omogućiti bolje mjerenje rezultata i bolju povezanost svih segmenata glazbene branše. Ali ne želimo da sve ostane na lijepo napisanom dokumentu i popisu želja. Treba odmah početi razgovor o akcijskom planu: tko će što napraviti, do kada i s kojim sredstvima. Tek tada će ljudi u glazbi osjetiti razliku.
Što je za vas najveća vrijednost MAKK-a i što vas ove godine najviše zanima u programu?
Na istome se mjestu nađu oni koji glazbu stvaraju, izvode, produciraju i nude publici, a zatim i pravnici i stručnjaci koji raspravljaju o pravilima cijele te priče. To su dva svijeta koja se ne susreću često, a zapravo ne mogu jedan bez drugoga. Dobro je da razgovaramo, pa i da se malo posvađamo, umjesto da samo govorimo jedni drugima kako smo sjajni.
Zanima me rasprava o pretvaranju strategije u akcijski plan, kao i najavljeni panel o AI-ju u radijskom eteru i na digitalnim listama za reprodukciju, jer to se već događa. Što sve to znači za medije, poslovne modele i prihode autora u sljedećim godinama? Drago mi je i da se na toj konferenciji i dalje razgovara o sasvim konkretnim stvarima, posebno važnima mladim kolegama koji tek kreću u glazbene vode: kako do svojih prava, publike i dobrog menadžera. Na kraju netko ipak mora napisati dobru pjesmu koju će publika htjeti čuti opet. Bez toga nema ni industrije.
