S obzirom na sve češće napade na hrvatske poduzetnike, očekivalo bi se da više angažiraju tjelesne čuvare. Ali, barem sudeći po tome da se ljudi kojima novac nije problem ne obraćaju zaštitarskim tvrtkama, reklo bi se da se oni ne osjećaju ugroženima i nakon što su neki ljudi iz poslovnog svijeta pretučeni ili čak ubijeni. Trpimir Lučić, direktor Zvonimir Securityja, kaže za Poslovni dnevnik da se u posljednje vrijeme “ne prima više upita za tjeločuvare”. Čelnik jedne od najvećih hrvatskih zaštitarskih tvrtki činjenicu da se u potražnji za tjelesnim čuvarima “ne događa ništa izvanredno” objašnjava time da u Hrvatskoj biznismeni i druge potencijalno ugrožene kategorije stanovništva nešto poduzmu tek kad im se otvoreno prijeti. Lučić retorički pita gdje bi država stigla kad bi se policija morala baviti zaštitom svakog poslovnog čovjeka. “Segment tjelesnih čuvara u zaštitarskoj djelatnosti nije razvijen kao što bi trebao biti budući da u prvom redu u hrvatskih biznismena još nema te, uvjetno rečeno, kulture korištenja tjelesnih čuvara, a koji ne služe samo za neposrednu zaštitu, nego i za izbjegavanje i samog dovođenja u konfliktne sitacije. Tjelesne čuvare u zapadnim zemljama upravo za takve zadatke osobito koriste biznismeni i estradnjaci, kojima su i statusni simbol”, kaže Lučić, koji je i član Izvršnog odbora HUP-ove Udruge zaštitarske djelatnosti.

Prvi čovjek Zvonimir Securityja objašnjava da u njegovu poduzeću, koje ima oko tisuću zaposlenika, postoji i poseban operativni tim ljudi zaduženih za najzahtjevnije poslove, u koji su uključeni i tjelesni čuvari. Nije nam želio reći o koliko je ljudi riječ, ali zasigurno je riječ o do 40 zaštitarskih ‘specijalaca’. Ante Perčin, direktor sektora zaštite u Sokol Mariću, kaže da su u posljednje vrijeme imali nekoliko upita, ali i dalje se prema broju angažiranih ljudi, a i prema udjelu u prihodu, tjelesno čuvarstvo i u najvećoj hrvatskoj zaštitarskoj tvrtki mjeri u postocima. I Perčin vidi razlog u tome što hrvatski biznismeni i drugi potencijalni korisnici tjelesnočuvarskih usluga nemaju sigurnosnu kulturu. “Neki imaju svoje kvazibodigarde, za koje neću reći baš da nisu spremni u sprintu prijeći 30 metara, ali sigurno nisu obučeni za zadatke koji su perjanica zaštitarstva. Mnogi naši biznismeni imaju dobre automobile i kuće, angažiraju stiliste, ali ne investiraju u svoju sigurnost. A tjelesna, kao i svaka druga sigurnost nije trošak nego ulaganje u poslovnu budućnost”, kaže Perčin. On kaže da je u segmentu tjelesnih čuvara osobito važna diskrecija i nije nam htio ni okvirno reći koliko Sokol Marić ima klijenata, no “to je još posao na kapaljku”. Damir Funčić, direktor riječkog poduzeća Protect, izjavio nam je da “u strukturi zaposlenih zaštitara vrlo mali broj obavlja poslove tjelesnih čuvara, i to ne stalno nego povremeno. To je zbog male potražnje za tom vrstom usluga, a koju češće koriste strani nego domaći građani. Ipak, u zadnje vrijeme, nažalost, postoji veća potreba i kod domaćih građana”.

Činjenice

Trostruka plaća
Lučić nam je u ranijem razgovoru rekao da tjelesni čuvar može dobiti do 9000 kuna (s prekovremenim radom i drugim dodacima), što je tri puta više od prosječne zaštitarske plaće za normalan fond sati. Tjeločuvar za sat rada dobiva 34 kune, a korisnik te usluge zaštitarskoj tvrki plaća nešto više od sto kuna.

Ulazak u EU
Od siječnja 2007. godine Hrvatski ceh zaštitara pridruženi je član Europske konfederacije sigurnosnih servisa, a članstvo će postati punopravno u trenutku kada Hrvatska uđe u Europsku uniju jer su svi drugi uvjeti ispunjeni.