Aktivni Queer Zagreb je kao najavu ovogodišnjeg festivala, koji je nedavno održan u Zagrebu, organizirao izložbu “Nacistički teror nad homoseksualcima od 1933. do 1945.“, a potom objavio i knjigu Heinza Hegera “Muškarci s ružičastim trokutom: svjedočanstvo homoseksualca o zatočeništvu u koncentracijskim logorima 1939.- 1945.’’.

Queerovci su tako otvorili temu koja je svih ovih desetljeća od Drugoga svjetskoga rata prešućivana ili gurana na margine sve one nesreće koja se u tom periodu dogodila. A nesreća se, na žalost, svom nacističkom okrutnošću i silinom sručila na homoseksualce. Kako oni ni nakon rata nisu bili rehabilitirani, već se njihov progon i dalje nastavio, njihova stradavanja nisu bila predmet istraživanja pa se tako ne zna pouzdano ni koliko ih je bilo zatočeno u koncentracijskim logorima ni koliko ih je tamo izgubilo živote. U malobrojnoj literaturi se spominju brojke od nekoliko stotina tisuća zatvorenika, koji su u logorima bili obilježeni ružičastim trokutima. Nakon što je godinama tražio izdavača Heger je svoju knjigu konačno objavio u Njemačkoj sedamdesetih godina. Napisao je literariziranu biografiju bečkog mladića koji je 1939. godine s 22 godine završio u logoru zato što je bio homoseksualac. Zanimljivo je da su imena i autora knjige i glavnog lika pseudonimi, što je shvatljivo jer su homoseksualci spadali u tzv. zaboravljene žrtve (zaborav je zapravo uljepšan izraz za ono što im se nakon rata događalo), one kojima se status žrtve holokausta nije priznavao, već su bili smatrani kriminalnim zatočenicima. Naime, zakonska osnova koja je omogućila nacistički teror nad homoseksualcima (zloglasni članak 175) bila je na snazi u Njemačkoj sve do 1969. godine. No, knjigom se vrlo plastično i potanko pripovijeda što se događalo u logorima, u kojima su muškarci s ružičastim trokutima bili tretirani gore i od Židova i od Roma, a posebno je strašno što su ih, kada su imali prilike, zlostavljali i drugi zatvorenici. Oni su radili najteže poslove, služili su za medicinske pokuse, a jedino što im je moglo pomoći da prežive – ironično – bilo je da budu priležnici nekog od nadređenih. Pitanje autentičnosti potpuno je nebitno za ovu knjigu, jer se metoda usmene povijesti već uvriježila za homoseksualnu zajednicu kojoj društvo uglavnom ne daje priliku da se bez posljedica javno otvori.