Obračun unutar pravosuđa kulminira na logičan način. Na početku se nije radilo o sukobu suca mr. Nenada Šepića i glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića, jer je Bajić bio “iznad” problema, a sada je dobio formu međusobnog obračuna po sistemu “ili-ili”. Do usijanja je došlo neposredno nakon nastupa Nenada Šepića na HTV-u, gdje je neistinito govorio o svom radu u vezi sa slučajem Retag. Pritom je otkrio, navodno važan podatak tužiteljstvu, da je sudac VTS-a Krešimir Musa zapravo bliski rođak Blaža Petrovića. Možemo nagađati zašto je tužiteljima zanimljiv Šepićev potez otkrivanja imena suca Muse kao suca koji je sudjelovao u odlučivanju u pet sudačkih vijeća koja su istog dana, 6. travnja 2004. u pet postupaka u korist Retaga donijela pet rješenja zahvaljujući kojima je obilatu novčanu “satisfakciju” imao sučev rođak Blaž Petrović. Tim rješenjima, kako se čuje i u bankarskim i u pravnim krugovima, stavljena je točka na “i” na diobu 168 milijuna kuna. Taj je novac u prosincu 2003. ovršen od Zagrebačke banke na žiro račun Retaga u stečaju, a u konačnici je 50-ak milijuna kuna završilo na računu sučevog rođaka. U kontekstu odmjeravanja snaga Bajić vs. Šepić ni to ne mora značiti ništa osobito. Neovisno o tome što će Bajić stvarno potegnuti protiv Šepića i s čime još Šepić može uzvratiti kontranapad, čini se kako će jedan morati pasti s funkcije. To bi bio logičan ishod. Jer, nakon izrečenih međusobnih optužbi zbog zlouporaba položaja, kohabitacija bi, u šahovskoj terminologiji, podrazumijevala remi. Taj bi trenutačno vlast u Hrvatskoj označio lošom, jer može progutati svaku knedlu, pa i najveću pravosudnu aferu tako da nikome ne padne ni “dlaka s glave”.

Ako se čini da je presudan argument u rukama Bajića, koji je Šepićevo podnošenje kaznene prijave protiv sebe okarakterizirao kao vršenje prisile prema pravosudnom dužnosniku, ipak i sudac ima pravo što ukazuje na problem tzv. tužiteljskih ladica u kojima godinama leži njegova kaznena prijava. No od toga je bitnije pitanje političke volje: traži li vlast od Bajića odlučan obračun ili ga ne traži, kao što to nije bio zahtjev 2001. od kad datira ta prijava. Glavni tužitelj, u čijoj je službi godinama stajala prijava protiv suca, možda ni danas nema “zeleno svjetlo”. Sucu, pak, koji je bivši predsjednik trgovačkog sudstva i kojeg prate priče o korupciji, u interesu je raščišćavanje. Za to vrijeme političari vode besplodne rasprave u Saboru. Zamagljuju borbu protiv korupcije svađama koja je vlast korumpiranija, a dramu u pravosuđu ni ne spominju. Pritom kažu kako nam učinkovit obračun treba zbog nas samih, a ne zbog EU, što je netočno. Prema iskustvima Bugarske i Rumunjske, pa i Slovačke, borba protiv korupcije i sređivanje stanja u pravosuđu nisu ovisili o tamošnjim vladama, nego o nepopustljivosti Europske komisije. Bugarska sama od sebe nikad ne bi provela pravosudnu lustraciju otpuštanjem 900 pravosudnih dužnosnika. A Bratislava je dobila pohvale za antikorupcijsku praksu tek kad je jedan parlamentarac zbog mita završio u zatvoru. Saborska borba riječima za EU samo može značiti da ovdje vlast nije svjesna da je korupcija temeljni problem za razvoj zemlje, kao ni svoje odgovornosti.