Bauk inflacije kruži svijetom, a ulagačka zajednica, iako u strahu, ipak pronalazi načine kako zaraditi u vrijeme sve većeg rasta stope inflacije koja prijeti prinosima i zaradi. Građani Hrvatske tek su se odnedavno priviknuli na ulaganje u dionice te su shvatili da taj način ulaganja može osigurati lijepu mirovinu. Kako svaka sigurnost i blagostanje, a početak ulaganja na tržište dionica baš je to najavljivao, briše iz sjećanja sve loše iz gospodarske prošlosti, tako su i hrvatski građani relativno brzo zaboravili na visoku inflaciju iz 80-ih godina i veliko unutarnje dugovanje iz 90-ih te su spremno prihvatili staru igru zapadnog svijeta ulažući u dionice. Sve je bilo dobro kratko vrijeme, a onda je financijska kriza uzrokovana lošim ulaganjima američkih banaka zaprijetila cijelom svijetu. Dionička tržišta počela su naglo padati, a Zagrebačka burza nije bila izuzetak. Inflacija sada prijeti cijelom dobitku i ulaganju.

Zadovoljni dužnici
Trend rasta inflacije u Hrvatskoj poklopio se s krizom na tržištu kapitala koja je najjače pogodila ulagače u dionice i investicijske fondove s pretežito dioničkim portfeljima. Godišnja stopa inflacije u Hrvatskoj je u srpnju dosegla rekordnih 8,4 posto, a građani su u sve većem strahu jer im je inflacija zaprijetila sve manjom kupovnom moći. Pojednostavljeno, za istu se količinu novca može kupiti sve manje. Ona djeluje kao prikriveni porez koji konstantno obezvređuje novac. Inflacija je najveći neprijatelj investitora, a jedini koji bi mogli biti zadovoljni inflacijom jesu dužnici jer se s vremenom realna vrijednost njihova duga smanjuje. Malo tko se ne sjeća vremena, ako ništa drugo iz priča starijih, kada su se vrijednosti dugova za kredite u bivšoj Jugoslaviji zbog podivljale inflacije topili velikom brzinom, pa bi tako dvogodišnji kredit za namještaj na kraju došao na vrijednost žvakaće gume. Ljudi su bankama ostavljali čak i napojnice pri zatvaranju kredita. Svaki Hrvat prosječno za kredite duguje oko 90.000 eura i inflacija bi za njih mogla biti lijepa vijest. Ali ipak nije tako jer inflacija istovremeno ugrožava sve vrste štednje i ulaganja. Alarmantan rast cijena hrane i energije narušio je ionako nizak standard hrvatskih građana. Podaci o rastu plaća pokazuju da zarade već mjesecima ne uspijevaju pratiti rast inflacije. Analitičari osim toga sa zabrinutošću gledaju na bilo kakvu najavu povećanja plaća jer ono vodi spirali inflacije iz koje je dosta teško pobjeći. U takvim uvjetima hrvatski građani prisiljeni su sve veći dio svog dohotka usmjeravati na financiranje osnovnih životnih potreba, a manje odvajati za štednju i investiranje. Sretnike koji uspiju nešto uštedjeti ne brine samo pad standarda. Oni muku muče kako očuvati vrijednost svojih investicija. Ulagačima se diže kosa na glavi od pojma inflacije, a danas se nijedna zemlja, bila bogata ili siromašna, bez stranih ulaganja ne može nadati napretku. Ulagači se uvijek nadaju maksimiziranju dobitka pa traže najbolje načine investiranja svoga novca i u vrijeme inflacije, tražeći načine da pobijede inflaciju tako da im prinosi budu barem u visini stope inflacije. Tako su shvatili kako se neke investicije bolje nose s inflacijom od drugih. “S obzirom na veliku mogućnost pojave jače recesije u Americi, koja bi se mogla preliti na EU, a time i na Hrvatsku u obliku smanjenog kapitalnog priljeva iz EU, a time i smanjene gospodarske aktivnosti, vrlo je bitno definirati svoju kratkoročnu ulagačku strategiju.

U vrijeme recesije dionice i sav rizični kapital tendiraju najvećem gubitku te se većina kapitala slijeva u sigurne vode kao što je štednja, obveznice ili plemeniti metali. S obzirom na visoku inflaciju te prognozama o nastavku većih stopa inflacije, zaista je teško odlučiti se za određenu investiciju jer i sigurne vode postaju većinom gubitničke vode”, tvrdi Oleg Tkalčić, analitičar tvrtke Tkalčić Consulting. Dioničko tržište je već prilično pojeftinilo time što se na burzi otvaraju odlične ulagačke prilike. Dugoročan pristup ulaganju u dionice omogućuje i kvalitetnu zaštitu od inflacije. Potreban je samo jedan uvjet, a to je odabir pravih dionica. U inflatornim uvjetima najsigurnije je ulagati u dionice onih sektora koji imaju veći manevarski prostor u povećanju cijena. To su obično sektori poput prehrane, poljoprivrede, farmaceutike i sl., čiji proizvodi će se kupovati podjednako unatoč padu kupovne moći. On postavlja pitanje koje bi svaki investitor prema njegovu mišljenju trebao postaviti. Dakle, “Jesam li spreman kockati se na traženje dionica koje će ići mimo padajućeg trenda i koje će mi donijeti iznadprosječne prinose, što je vrlo teško i rijetki to postignu, ili želim, bez obzira na manji gubitak jer je realan prinos štednje u vrijeme visoke inflacije negativan, donekle smanjiti gubitak?”

Kunska štednja
Nakon pada dioničkog tržišta građani su svoj novac počeli u većoj mjeri preusmjeravati u klasične oblike ulaganja kao što je štednja. Banke su na taj trend odgovorile povećanjem kamata na štednju. Međutim, kamatna stopa mora biti veća od inflacije, inače će pojesti dobar dio štednje tako da u takvim uvjetima štednja u bankama nije najbolja vrsta ulaganja jer one su još manje od stope inflacije. Godišnja kamatna stopa na kunsku štednju kreće se između pet i šest posto, što je već znatno ispod aktualne stope inflacije u Hrvatskoj. Nešto bolji izbor je euro zbog niže inflacije u eurozoni u odnosu na Hrvatsku. U uvjetima rastuće inflacije, osim kamatne stope, sve veće značenje ima izbor valute štednje. Dok je u uvjetima niske inflacije kunska štednja bila najbolji izbor, štednja u čvršćim valutama kao što su euro, američki dolar, švicarski franak pruža bolju zaštitu od inflacije. Štednja u eurima donosi četiri do pet posto godišnje, ali zbog jačanja kune u odnosu na europsku valutu i štednja u eurima donosi negativan realni prinos. Tkalčić smatra drukčije: “Moj kratkoročni prijedlog s obzirom na to da nisam toliko naklonjen riziku bi bio štednja u stranoj valuti, i to eurima. Mislim da je to kvalitetna valuta bez obzira što će vjerojatno pomalo padati u odnosu na američki dolar, a gubici koji se ostvaruju zbog jačanja kune manji su od sigurnosti koju euro pruža u slučaju znatnije gospodarske krize u Hrvatskoj koja je s obzirom na trenutno stanje i razvoj vanjskog duga neminovna. Naravno, euro je sigurniji od kune samo ako cijeli financijski sustav izdrži teret te krize. Ako ne, onda nijedan oblik štednje, pa i ulaganja nije siguran”. U uvjetima inflacije, ulaganja u obveznice čine se rizičnima. Čak je i hrvatska Vlada prije nekoliko mjeseci odustala od prodaje dionica i odlučila se zadužiti kod domaćih banaka. Prosječan prinos na hrvatske državne obveznice kreće se između 5,5 i šest posto i realno je negativan. Negativni realni prinosi na obveznice osobito pogađaju mirovinske fondove koji najveći dio portfelja drže u državnim obveznicama.

Inflacija djeluje dvojako na obvezničke portfelje. S jedne strane očekivani nominalni prinosi moraju biti veći da bi se ostvarili odgovarajući realni prinosi. S druge strane u inflatornim uvjetima dolazi do rasta kamatnih stopa, što utječe na pad cijena obveznica. U vrijeme velikog pad dolara cijena zlata na svjetskom tržištu dosegla je rekordne razine. U uvjetima najvećih kriza ulagači su se oduvijek okretali ulaganjima u plemenite metale jer je ono bilo najsigurnije utočište u turbulentnim vremenima. U teškim vremenima investitorima su privlačni i ostali plemeniti metali poput srebra, platine kojima se trguje na robnim burzama. “Što se tiče plemenitih metala, oni su svoje maksimume dostigli i investicija u njih pri tako visokim razinama cijena nije sigurna jer je mogućnost pada vrijednosti veća. Njih bi izbjegavao iako su realno gledano, u slučaju neke teške krize, najsigurniji jer uvijek zadržavaju kakvu-takvu vrijednost. Ali valjda se tako teška kriza neće dogoditi”, kaže Tkalčić.

Dugoročno ulaganje
U uvjetima velikih kriza ulagačima preostaje pomno praćenje makroekonomskih kretanja. Osim toga inflacija nije najgora stvar koja se može dogoditi. Svjetskom gospodarstvu prijeti i stagflacija, odnosno kombinacija gospodarske stagnacije s inflacijom. Stagflacija još jače pogađa vrijednost investicija od same inflacije jer uključuje i gospodarsku recesiju. Ipak, kako bi se ublažio svaki rizik, ulaganje mora biti dugoročno jer svako gospodarstvo ima svoje cikličko kretanje i krize se izmjenjuju s blagostanjem tako da ne bi trebalo kratkoročno ovisiti o krizama. “Uvijek se zalažem za dugoročno ulaganje jer ono ne ovisi o trenutačnim, kratkoročnim skokovima i padovima, nego isključivo o prosječnom prinosu koji je do sada za dionice iznosio između 10 do 12 posto godišnje, za obveznice 6 do 8 posto, a za štednju oko 4 posto. Jedina nesigurnost u dugoročnom horizontu je da li se ti povijesni, prosječni prinosi mogu ponoviti. Ako ne, svi će morati revidirati cjelokupno financijsko znanje”, zaključuje Tkalčić.