Prebirući samo po slavonskim podrumima prebukirao sam listu deset najboljih hrvatskih vina. Još je veći problem nastao nakon “kopanja” po arhivi vina središnje Hrvatske, Istre ili Dalmacije. Stoga je velika sreća što su tijekom prisjećanja na neka od njih i opetovanog kušanja drugih prsti sami počeli pisati sasvim drukčiju priču. Izabrali su deset lijepih, doživljenih, stvarnih ili potpuno nemogućih životnih situacija i potražili vina koja bi u takvim prilikama najviše ispunila srce i dušu, ali samo ako se u njima uživa umjereno. U protivnom će potopiti razum.

1. Pjenušac Rose i Classic obitelji Tomac
Kad se probudim, prvo pomislim na šampanjac. Izvan pokrajine Champagne šampanjaca naravno nema, a hrvatski ću nadomjestak potražiti u podrumu obitelji Tomac iz okolice Jastrebarskog i zakratko se dvoumiti između pjenučaca Rose i Classic. Prvi ima prekrasnu boju i dobro ohlađen bio je izvrstan tijekom donedavno vrućih ljetnih jutara, ali pravi izbor ipak je drugi, tri godine odležani “šampus” od kombinacije međunarodnih i starih, lokalnih sorata. Otac Zvonimir i sin Tomislav Tomac rade “pravo”, uobičajeno jako mirno vino koje prepuštaju na drugu fermentaciju u boci. I zato je njihov pjenušac poseban.

2. CS Reserve Zdjelarević
Kad bi mi na kraju dana bilo dosadno, zabavio bih se cabernet sauvignonom Davora Zdjelarevića. Taj brodskostupnički vinar, čija su bijela vina višestruko nagrađivana i u Francuskoj, tek je iz berbe 2005. napravio prvi “crnjak”. Za nj nema ni geografsku zaštitu pa ga nije smio nazvati imenom sorte nego mu je odabrao ime CS Reserve. Odlično vino je pomalo netipičan cabernet sauvignon. Umjesto da se gustim čvrstim tijelom ljulja po ustima poput velikoga vala, on se rasprsne kao što se more rasprsne i pretvori u morsku prašinu kad udari u hrid. No ta vinska prašina ispuni i usta i nos.

3. Chardonnay sur lie Korak
Kad bih želio impresionirati poslovnog partnera, ponudio bih mu Korakov chardonnay sur lie. Taj vinar s Plešivice diplomirani je enolog, ocjenjivač vina i tipičan primjer da školovan čovjek koji voli vina jednostavno mora dosegnuti vrhunce. Sur lie znači da je vino odnjegovano na prirodnim kvascima. Pojednostavljeno, riječ je o proizvodnji vina u drvenoj bačvi bez pretakanja. Vino mjesecima polako sazrijeva u bačvicama sámo uz povremeno miješanje i kupi nevjerojatne arome i okuse pa se na koncu u čaši prepoznaju, primjerice, i voće i maslac i vanilija te drugi začini. Izvanredna je pratnja najboljim bijelim ribama s gradela poput velikih orada ili srednje velikih zubataca. Slatkoću ribe zaokružit će slast i elegancija tog velikog hrvatskog vina.

4. Postup Mare Marije Mrgudić
Kad bih birao hrvatsko vino za stranoga gosta koji dobro poznaje najbolja svjetska vina, ponudio bih mu Postup Mare jer sam uvjeren da na takvu raskoš različitih mirisa u crnom vinu još nije naišao. Postup Mare radi Marija Mrgudić iz Orebića od grožđa plavac mali uzgojenog na položaju Postup na Pelješcu. Pomaže joj u vinskom svijetu poznatiji brat Niko Bura koji radi Dingač Bura, gotovo jednako dobro vino sa susjednog, glasovitijeg položaja Dingača. Riječ je o gustom, lijepom, gotovo uljastom vinu koje brzo klizi niz grlo, ali mu arome dugo putuju iz usta u nos i natrag. Iako će očarati svakoga tko se nauživao crnjaka, ima jednu golemu manu. Proizvodi se samo u nekoliko tisuća butelja godišnje koje jedva da napuštaju Pelješac.

5. Sauvignon Nataše Puhalek
Kad bih poželio vinom zadovoljiti mladu ljubavnicu, ponudio bih joj sauvignon prve hrvatske vinske kraljice, enologinje Nataše Puhelek iz Gornjeg Psarjeva u okolici Svetog Ivana Zeline. I mimo zagrebačkog Agronomskog fakulteta, na kojem je diplomirala vinarstvo i vinogradarstvo, imala je od koga učiti. Otac Stjepan, poznatiji po nadimku Purek, među ostalim vinima radi i izvanredan sauvignon. Očev je, moram to reći i pod cijenu da se kraljica naljuti, bolji od kćerina, no nema kraljevski sjaj. Vino prve vinske kraljice iznimno je dopadljivo, puno, ali slatkasto i lako će uz uobičajeno razdragane arome sauvignona privući svaku djevojku. Nataša svoj sauvignon puni u boce od 0,5 litara pa jedna možda i neće biti dovoljna za potpuni dojam.

6. Graševina Kutjevo
Kad bih imao ljubavnicu zrelih godina, očarao bih je suhim jagodnim izborom graševine podruma Kutjevo iz berbe 2006. Kao što se gospođa u najboljim godinama decentno kiti zlatim nakitom, tako se i kroz žućkatsko-zelenkastu boju ovog gustog i slatkog vina lagano probija boja staroga zlata. Vino ima sve ono najbolje što su imala kutjevačka ledena vina i suhi jagodni izbori od traminca i graševine iz berbi 2002. i 2003., a to su najnagrađivanija hrvatska vina. Ima i osjetno više kiselina. Zato je razigranije u ustima, ali to znači da može još podosta godina ležati u dobru podrumu.

7. Malvazija amfora Kabola
Kad bih mogao putovati kroz vrijeme, u prošlost, bih ponio Kabolinu Malvaziju Amfora. Kabola je obiteljski nadimak istarskog vinara Marina Markežića koji je prvi u Hrvatskoj na tržište pustio vino odnjegovano u amforama, dakle proizvedeno tehnologijom starom nekoliko tisuća godina. Malo stiješteno grožđe stavi se u zakopanu amforu, zatvori se i nakon nekoliko mjeseci otvori. Pretoči se u bačvu, ostavi godinu-dvije na sazrijevanju pa puni u boce. Rezultat je mutna tekućina s nevjerojatnim okusima i mirisima. Nije sve, naravno, tako jednostavno, ali vino je doista dobro. Kabolina berba 2005. očarava mirisima, a 2006., koju sam kušao proljetos, netom prije punjenja u bocu, na nosu je samozatajnija, ali u ustima izaziva oduševljenje.

Visoka razina logističke zrelosti

Logistika kao motor rasta: konkurentska prednost danas se gradi u lancu opskrbe

Pokreni nešto svoje

Kako biti dobar roditelj u vremenu digitalizacije i umjetne inteligencije?

8. Venje Ivana Enjingija
Kad bih vremeplovom putovao u budućnost, ponio bih vino Venje kutjevačkog majstora Ive Enjingija. Zašto? Zato što bih tako “jednim udarcem” ubio pet muha. Venje je, naime, mješavina pet vina. To su kasne ili izborne berbe graševine, rajnskog rizlinga, sivog pinota, mirisavog traminca i sauvignona koju je britanski magazin Decanter proglasio najboljim svjetskim vinom u kategoriji mirnih bijelih vina jeftinijih od 10 funti. To je izvanredno vino koje podjednako opčinjuje mirisima, punoćom i snagom. U prodaji je berba 2003., ali ne stoji manje od 10 funti, nego od 130 do 150 kuna. Nije previše za takvo vino kojim se u budućnosti može predstaviti gotovo sve najbolje što vinski nudi Slavonija.

9. Ottocento bijeli Giorgija Claija
Kad bih do kraja života morao piti samo jedno bijelo vino, odabrao bih Ottocento bijeli, mješavinu malvazije koju Giorgio Clai radi od sivog pinota i sauvignona uzgojenih u istarskim vinogradima između Grožnjana i Buja. Malvazija mu, kaže Clai, daje složenost, sauvignon eleganciju, a sivi pinot “kralješnicu”, odnosno snagu. O omjerima ne želi govoriti jer ih određuje u podrumu, nakon učestalih kušanja. Kaže samo da radi vina kakva i sam želi piti. Ni u vinogradu ni u podrumu ne koristi kemikalije, a moto mu je da priroda daje vinu sve što mu treba, a čovjek mora samo paziti da ga ne pokvari.

10. Zlatan Plavac Grand Cru
Kad bi vino koje ću piti do smrti moralo biti crveno, bio bi to Zlatan Plavac Grand Cru, gusto, vruće i slano vino iz starog vinograda na južnim obalama Hvara. Bez obzira na berbu to vino ima oko 15 posto alkohola jer Zlatan Plenković i u lošijim godinama kakvoću zadržava manjim prinosom. To je vino koje daje ono najbolje što plavac mali može dati. Treba samo paziti kad piti koju berbu. Na tržištu je 2005. i nju treba pokupovati, pohraniti u primjerenom prostoru i zaboraviti dvije-tri godine. Ne dulje jer plavci ipak ne daju vina koja mogu jako dugo stajati. Prema mojem iskustvu, najbolji su u dobi od pet do osam godina.