Hrvatska je, među ostalim, vinska zemlja: loza se ovdje uzgaja tisućama godina. Hrvati su osnivali prve vinarije na Novom Zelandu i u Australiji, a potrošnja vina u posljednjih desetak godina snažno raste, vinska industrija globalno doživljava preporod, no u našoj zemlji još je mnogo nejasnoća i problema. Hrvatska se, kao rijetko koja druga država, može pohvaliti velikom raznolikošću reljefa, klime, tla i niza drugih činitelja što bitno utječu na uzgoj vinove loze i proizvodnju vina. Ta se raznolikost ogleda i u mozaiku vina, od onih finih, aromatičnih bijelih sjevernog tipa do jakih i punih s juga. U svijetu postoji pet vinogradarskih zona, a one su određene po zbiru sunčanih sati i temperatura. Hrvatska posjeduje svih pet tih zona – peta, najsunčanija, južno je od Splita i dopire do Konavala, te uključuje i srednjodalmatinske otoke. Time se može podičiti malo vinogradarskih zemalja. Zanimljivo je da ni prva svjetska vinogradarsko-vinarska nacija, Francuska, nema tu petu zonu. Hrvatska danas prema službenoj statistici raspolaže s oko 57.000 hektara vinogradarskih površina u rodu, makar realnost govori o 40.000. Državni zavod za statistiku (DZS) barata brojkom od 31.000 hektara, no prava istina znat će se tek kad se završi vinogradarski katastar. Prema prvim podacima koji su procurili iz Hrvatskog zavoda za vinogradarstvo (HZV), posao s katastrom je pri kraju, no za sada prikupljeni podaci porazniji su nego što se to očekivalo.

Dosad je, navodno, obrađeno 17 županija sa 24.174 hektara vinograda te 76,2 milijuna trsova (oko 4700 trsova po hektaru). Budući da je prema HZV-ovoj evidenciji na zadnji dan 2007. godine bilo evidentirano 16.504 proizvođača vinove loze, to bi značilo da na svakog proizvođača vina otpada jedan hektar vinograda. Prema tom zbroju u Hrvatskoj bi bilo gotovo upola manje hektara pod vinogradima, oko 16.000 hektara, nego što to smatra DZS, a manje i od 24.174 hektara koliko se vodi u nezavršenom Upisniku. Proizvodnja vina u našoj zemlji već godinama drastično pada. Samo 2003. godine, prema podacima HGK-a, proizvodnja vina iznosila je 2,24 milijuna hektolitara, da bi to lani spalo na svega 1,35 milijuna hektolitara. Kako u strukturi proizvodnje vina sve veće mjesto pripada obiteljskim gospodarstvima, u proteklom razdoblju nije bilo moguće doći do točnih količina. Naime, HGK je sve svoje podatke o proizvodnji vina u takvim gospodarstvima temeljila na anketama, a isto tako takav oblik proizvodnje nije uključen u mnoge statističke parametre. Prošle je godine, prema podacima HGK-a, proizvedeno 869.000 hektolitara vina u naturalnoj proizvodnji i 485,5 tisuća hektolitara vina u industrijskoj proizvodnji. Od ukupne industrijske proizvodnje najviše otpada na bijela kvalitetna vina, 265.043 hektolitara, a slijede kvalitetna vina i mošt spriječene ili zaustavljene fermentacije dodavanjem alkohola, alkoholne jakosti 15%, 103.206 hektolitara. Istodobno je industrijski proizvedeno 5030 hektolitara pjenušavih vina te 2925 desertnih vina poput Porta, Madeire, Sherrya, Tokaya. S padom proizvodnje vina, a globalnim trendom povećane potrošnje, došlo je do stalnog rasta uvoza vina. Prema statistikama HGK-a, lani je u Hrvatsku uvezeno 145.566 tona vina ukupne vrijednosti 26,8 milijuna američkih dolara. Istodobno je izvezeno 3030 tona vina u vrijednosti 13,6 milijuna dolara. Trend se nastavlja i u ovoj godini te je u prvih šest mjeseci uvezeno 6332 tone vina za 10,8 milijuna USD, a izvezeno svega 1206 tona u vrijednosti 6,2 milijuna USD. Prema procjeni analitičara vinarske revije Svijet u čaši, u strukturi proizvodnje vina u Hrvatskoj vrhunska vina sudjeluju sa 10 posto vrhunskih, a kvalitetna sa zaštićenim i kontroliranim geografskim porijeklom 35 posto. Bijelog je vina 65 posto, a crnoga 35, međutim u Dalmaciji crno sudjeluje sa 60, a bijelo sa 40 posto. Prema službenim podacima, Hrvatska ima oko 130 autohtonih sorata vinove loze, a zaštitu kontroliranog porijekla vina ima 650 proizvođača sa 1711 zaštićenih vina. Oko 30 je većih podruma i 30 zadruga, koje posjeduju ukupno oko četiri tisuće hektara svojih vinograda. Ostatak je u vlasništvu individualnih privatnika. Među individualnim privatnim proizvođačima vina stotinjak ih je značajnijih i oni tržištu daju oko 20.000 hektolitara vina.

Geografska raznolikost
Hrvatska se dijeli na kontinentalnu i primorsku vinogradarsku oblast. Vina iz unutrašnjosti i ona što se rađaju u blizini mora bitno su drukčija. I unutar samih tih dviju širih oblasti kapljica se prilično razlikuje. U vinogradarskoj kontinentalnoj Hrvatskoj prema klimatskim i pedološkim uvjetima te kakvoći prirode izdvaja se nekoliko prostora: vinogradarski sjeverozapadni dio, koji obuhvaća više regija s vlastitim posebnostima, a to su Plešivica, Prigorje-Bilogora, Zagorje-Međimurje, Pokuplje i Moslavina te sjeveroistočni dio, odnosno Slavonija i Podunavlje. U sjeverozapadnoj Hrvatskoj reljef je brežuljkast, brdovit i valovit. Planinski masivi protežu se od zapada prema istoku i tako lozi čine prirodnu zaštitu od sjevernih hladnih strujanja. Vinogradi su ovdje na nadmorskoj visini od 150 do 450 metara. Položaji su lijepo osunčani. Tradicija uzgoja vinove loze tu je dugačka. Uz domaće stare sorte najviše se susreće graševina (najraširenija bijela sorta unutrašnjosti), zatim su tu moslavac i kraljevina, a sve se više sadi rajnski rizling, chardonnay, bijeli i sivi pinot. U sjeveroistočnoj Hrvatskoj teren od brdovitog reljefa prelazi u blago valoviti i mjestimično tvori prostrane terasaste zaravanke. Glavna su brda ovdje Papuk, Požeška gora, Krndija, Dilj. Vinogradi su i na zapadnim obroncima Fruške gore. Tereni su većinom blago nagnuti i na nadmorskoj visini od 90 do 250 metara. Klima je srednjoeuropska s utjecajima stepe, a temperature su nešto više od onih u zapadnome dijelu. Zbog topline i malih količina oborina u ljetnim i ranojesenskim danima uvjeti za dozrijevanje grožđa visoke kakvoće jako su dobri. Prema mnogima, ovdje se proizvode najbolja hrvatska vina. Osim klasične graševine tu je dosta zelenog silvanca, rajnskog rizlinga, chardonnaya, bijelog pa i sivog pinota, traminca, a ima i sauvignona i frankovke te zweigelta. Primorsko područje vinogradarske Hrvatske proteže se Istrom, pa uskim pojasom duž jadranske obale od sjeverozapada prema jugoistoku. U kopno ulazi nešto dublje u Ravnim kotarima kod Zadra, u Bukovici i Dalmatinskoj zagori. Duž cijele jadranske obale vinogradarstvo je uvijek bilo jedna od glavnih grana poljoprivrede. Vinogradi primorske Hrvatske od hladnijih utjecaja sa sjevera zaštićeni su planinama što se protežu usporedno s obalom, a to su, od sjevera prema jugu, one u Gorskom kotaru, zatim Velebit, Svilaja, Dinara, Mosor i Biokovo.

Dingač poznat u Europi
Na izduženom području uz Jadransko more velike su razlike u geografskoj širini, položajima, orografskim obilježjima, zemljišnim i klimatskim uvjetima. Zato je cijelo područje podijeljeno na četiri vinogradarska dijela: Istra i Hrvatsko primorje, sjeverna Dalmacija, Dalmatinska zagora, srednja i južna Dalmacija. U Istri su posebice na glasu porečko i umaško-bujsko vinogorje. Tu se rađaju vrhunska crna vina merlot i cabernet sauvignon, te bijela malvazija, sinonim našeg najvećeg poluotoka. Ima i domaćeg terana. Od svjetski poznatih sorata zasađeni su još bijeli i sivi pinot, chardonnay i muškat. Južnije, na Susku, uspijeva vrlo zanimljiva domaća sorta trojšćina. Krk se ponosi svojom žlahtinom, u primoštenskom kraju na kamenu caruju babić i plavina, a od kvalitetnijih bijelih sorta u srednjoj Dalmaciji ima i debita i kujundžuše. Od otoka Korčula je stekla ugled više po bijelom nego po crvenom vinu, a aduti su pošip te maraština ili rukatac iz Smokvice i Čare, kao i grk iz Lumbarde. Na Visu, čije su vino posebno cijenili još stari Grci i Rimljani, kraljica je sjajna bijela vugava, a krasan je i crni plavac. Hvar, poznat po opolu (od plavca), uz plavac ima bogdanušu, prč, mekuju, a Pelješac je najpoznatiji po plavcu malome. Od plavca maloga proizvode se visokocijenjena vrhunska crna vina pod nazivom dingač i postup. Nazvana su tako po iznimno dobrim položajima na južnoj strani poluotoka Pelješca. Plavca je ukupno na Pelješcu zaštićeno oko 450 hektara, a dingača oko 10 posto od toga, dakle oko 47 hektara. Proizvodnja mu se kreće oko 1200 do 1500 hektolitara godišnje. Dingač je prvo hrvatsko vino koje je dobilo zaštitu zemljopisnog porijekla, to je i robna marka koja je poznata u Europi.

Kolektivizacija uništila vino

Poslije Drugog svjetskog rata zbog tadašnje neprimjerene gospodarske politike osobito prema selu poljoprivrednici su nalazili sve manje podstreka za ostanak na zemlji pa su vinogradi opustili. Tadašnji sustav forsira velike vinarije koje su se unatoč tome što su imale tehničke i tehnološke uvjete za proizvodnju vina najviše kakvoće radije okrenule količinama nego kvaliteti. Radi lakše obrade i većeg prinosa vinogradi su preseljeni u nizine, no one nisu mogle dati vino s kojim bismo se mogli uvrstiti u svjetski vrh.

Mitsko piće od antike

Povijest vinogradarstva na prostoru Hrvatske seže u antičko doba. Kultura vinove loze širila se u nas u dva pravca: kontinentalnim i primorskim dijelom. Jedan je zahvaljujući trgovcima, osvajačima i kolonizatorima Feničanima, starim Grcima i Rimljanima išao jadranskom obalom i otocima, a drugi s Tračanima i, opet, Rimljanima, kopnom. Starogrčki doseljenici, moreplovci i trgovci već u šestom stoljeću prije Krista osnivaju svoje kolonije u Dalmaciji i Istri. Nazivi su im bili Korkyra (Korčula), Issa (Vis), Pharos (Hvar), Tragurion (Trogir), Epidaurus (Cavtat), Polis (Pula) itd. Na Visu i Hvaru pronađene su iz šestog stoljeća prije naše ere vinske posude te novčići na kojima su bili utisnuti grozd vinove loze i vinski vrč. Stari su Grci vinovu lozu zasadili nekoliko stoljeća prije Krista i na sjevernom dijelu Jadrana. Rimljani su, kad su osvojili jadransku obalu, tu zatekli već razvijeno vinogradarstvo i maslinarstvo. No pobrinuli su se da ga stalno unapređuju. Ponajprije u Istri razvili su velike latifundije na kojima se proizvodilo žito, vino, maslinovo ulje i drugo. Vinogradarstvo je za starih Rimljana naglo napredovalo u Hrvatskom primorju; naziv mjesta Novi Vinodolski dolazi od latinskog Vallis vineari. Drugi krak najezde Rimljana u naše krajeve išao je sjeverom i širio se postupno požeškom dolinom, Srijemom i Baranjom. Na području Srijema tradicija vinogradarenja počinje još oko 232. godine kad je rimski car Prob naredio svojim legijama da na padinama Fruške gore zasade trsove. Širenjem kršćanstva u četvrtom stoljeću, a naročito otkako je rimska država priznala tu vjeru, dolazi do još većeg zamaha u razvoju vinogradarstva i vinarstva. Vino se, naime, počelo upotrebljavati u crkvenim obredima, ono je dobilo mitsku i kultnu dimenziju. Vino se sve više trošilo, postalo je i iznimno važan gospodarski proizvod. Loši dani za vinogradarstvo nastupaju nakon prodora Turaka u 16. stoljeću. I na našim prostorima u povijesti su se kao marni vinogradari i vinari isticali redovnici. Posebice su u sjećanju ostali cisterciti i franjevci iz zlatne požeške doline. Cisterciti su u Kutjevu još 1232. godine podigli samostan te podrum koji je u funkciji i danas. Znatan poticaj vinogradarstvu sjeverne Hrvatske daje osnutak Hrvatskog gospodarskog društva 1841. u Zagrebu te otvorenje 1860. godine Višeg gospodarskog učilišta u Križevcima.

Pokreni nešto svoje

Ove dvije hrvatske inovacije mogle bi pomoći milijunima ljudi u budućnosti

AI platforma

‘Tko ne prati ritam promjena, propada. Mi smo odlučili prilagoditi se’