Diljem zemlje, od silosa do silosa, pšenica i kukuruz su skupljeni na hrpe i čekaju vagone koji bi ih transportirali na tržište. Neke žitarice na otpremu čekaju mjesecima, što ih čini izloženima vjetru, kiši i miševima.

To je tamna strana sve veće globalne potražnje za američkim kukuruzom, pšenicom ili sojom. Porast izvoza otkriva neefikasnost američkih željeznica, prometnica i rijeka koje prevoze žitarice kako bi se prehranio svijet. Kako piše Los Angeles Times, ta uska grla poljoprivrednike, prijevoznike i na poslijetku potrošače godišnje stoje milijune dolara. Mark Hodges, predsjednik Uprave Komisije za žitarice iz Oklahome, svemu je svjedočio iz prve ruke. Početkom ovog ljeta, kada su potrošači diljem svijeta žudjeli za američkom pšenicom i kukuruzom, Hodges se nadao da će njegovi kamioni imati posla. Hrpe žitarica izgledale su kao golemi mravinjaci i čekale su otpremanje, a ljuti upravitelji nisu mogli naći dovoljno vagona kako bi ih odvezli. “Kada žitarice položite na tlo, uslijedit će gubitak”, zaključuje Hodges. “Nitko nikada ne želi položiti žitarice na tlo, pogotovo onda kada je cijena bušela sedam, osam ili deset dolara”. Američko ministarstvo poljoprivrede predviđa kako će farmeri proizvesti druge po veličini količine kukuruza i četvrte po veličini količine soje u povijesti. Neke poljoprivredne grupe zabrinute su da će uska grla naškoditi Sjedinjenim Državama te da će prednost u natjecanju za unosne dijelove tržišta odnijeti države proizvođači poput Brazila i Argentine. Odgađanje isporuke žitarica brodovima putem rijeka Mississippi i Illinois godišnje je troškove podiglo za dodatnih 72,6 milijuna dolara, dok su zastoji u otpremi oko milijun bušela vlakovima u 2006. troškove povećali između 107 i 160 milijuna dolara.