Galenika, svojedobno najveća srbijanska famaceutska kuća, koja je pokrivala polovinu domaćeg tržišta, sada na njemu sudjeluje s 25 posto. Ipak i to se ocjenjuje kao njezino ozdravljenje i izlazak iz višegodišnje agonije i neuspjele privatizacije Milana Panića, američkog državljanina srbijanskoga porijekla. Galenika je na temelju izgubljenog sudskog spora morala Panićevoj kompaniji isplatiti 50 milijuna dolara. To je učinila država, preuzevši stopostotno vlasništvo u njoj. Ta zemunska tvornica se sada nalazi pred novom privatizacijom i vlada očekuje kako će za nju postići visoku cijenu.

Mlađan Dinkić, ministar ekonomije i regionalnog razvoja promijenio je koncept privatizacije Galenike. Umjesto da bude prodana putem IPO-a na Beogradskoj burzi, odlučeno je da se to obavi preko natječaja. Vrijednost Galenike, koja je u međuvremenu uložila 50 milijuna eura u izgradnju nove tvornice, procjenjuje se na oko 600 milijuna eura. Ministar Dinkić smatra da će njezinom prodajom biti ostvaren najveći pojedinačni privatizacijski prihod u 2009. godini. Prema Aleksandru Pravdiću, generalnom direktoru, Galenika je u 2004. godini imala promet od od 52,6 milijuna eura, a lani je vrijednost prodanih lijekova udvostručena. Proizvodnja je sa 40 milijuna povećana na 70 milijuna pakovanja. Proizvodni rezultati omogućili su Galenici da uđe u izgradnju nove tvornice, koja će biti jedna od najmodernijih u Europi. Proizvodnja u njoj počet će ujesen 2009. godine, a u tijeku je ugradnja opreme, uvezene iz Italije. Pored domaćeg tržišta, Galenika je u posljednje četiri godine, od kada počinje njezin oporavak, udvostručila izvoz. Njezina glavna tržišta su EU, Rusija, te afričke i azijske zemlje. U tvornici je zaposleno 2700 radnika od kojih 550 ima visoku stručnu spremu. Prosječna mjesečna plaća iznosi 565 eura, što je dvostruko više u usporedbi s 2005. godinom. O načinu privatizacije Galenike odluku donosi vlada.

Dvadeset posto sredstava, dobivenih od privatizacijom namijenjeno je građanima, koji imaju pravo na dodjelu besplatnih dionica i zaposlenima. Ocjena je kako su građani, njih više od pet milijuna, koliko se prijavilo za dodjelu besplatnih vrijednosnih papira, biti oštećeni izmjenom načina privatizacije, jer se smatra kako bi Galenikine dionice na burzi više vrijedile nego što će se dobiti njezinom prodajom putem natječaja. Uz oprečne ocjene načina prodaje Galenikina kapitala, postoje i različiti pogledi da li jedinu preostalu farmaceutsku kuću u državnome vlasništvu treba privatizirati. Ekonomist Miodrag Zec smatra kako je bolje da država zadrži većinski paket, jer u slučaju rata ili drugih ekscesnih situacija, poput epidemija i slično, država koja ima vlastitu farmaceutsku tvornicu manje je podložna ucjenama i ovisna o uvozu. Njegov kolega Boško Mijatović, zastupnik neoliberalne ekonomije suprotnoga je mišljenja. On ne vidi opasnost od rata dovoljnim razlogom da država ima vlastitu farmaceutsku tvornicu, smatrajući da se opskrba medikametima u izvanrednim prilikama može osigurati državnim rezervama. Mijatovićevo mišljenje dijeli i Svetlana Vujaklović, direktorice Republičkog zavoda za zdravstveno osiguranje u čijem je vlasništvu Galenika. Kako je rekla, nijedna europska država nema svoju tvornicu lijekova, pa ne postoji ekonomsko opravdanje da u Srbiji bude drugačije. Pored toga, prevladava uvjerenje kako će se Galenika još uspješnije razvijati ukoliko bude privatizirana, a kao primjer se navodi vršački Hemofarm, koji je kao privatizirana tvornica prodan njemačkoj Stadi za gotovo 500 milijuna eura. Hemofarm se razvio u najveću srbijansku farmaceutsku kuću nakon što je bio privatiziran i u kojemu su zaposleni imali većinsko vlasništvo.