Izgubljena bitka bivšeg predsjednika Visokog trgovačkog suda mr. Nenada Šepića za šefovsku funkciju u trgovačkom sudstvu prerasta u mnogo žešću i veću borbu. Neprimjerenim optužbama tužitelja, sudaca, političara i bankara, sudac Šepić poveo je praktički rat protiv svih s ciljem da sačuva sudački imunitet. No dok glavni tužitelj Mladen Bajić najavljuje da će ponovo tražiti skidanje imuniteta, još nije jasno je li to očekivani znak da će doista doći do raščišćavanja prilično zamućenih prilika u trgovačkom sudstvu. Za vrijeme natječaja za imenovanje predsjednika VTS-a, pojedini su kandidati dobivali prijetnju smrću i to već samo po sebi govori o problematičnom stanju na tom sudu. Takva je atmosfera, čini se, jedino moguća tamo gdje se vrti golem novac za koji je netko do te mjere zainteresiran da smatra potrebnim upuštati se u kriminalne prijetnje. Ako, pak, postoji i natruha sumnje da se ekonomski interes nelegitimno zadovoljavao preko tog suda, a tužitelji smatraju da je čak to isto i sam sud radio uzimanjem novca iz stečaja Derme za preuređenje zgrade koja bila u tuđem vlasništvu, to je krajnji znak da trgovačko sudstvo treba staviti na dnevni red kako bi se iz njega izlučili oni pojedinici koji su doveli do kreiranje slike o raširenosti korupcije koja prevladava u javnosti, a koja ozbiljno prijeti i da postane prepreka za ulazak u Europsku uniju. U zemlji koja drži do nezavisnosti sudbene vlasti, sve rečeno bio bi povod i za parlamentarnu raspravu te Vladinu intervenciju u obliku posebnog akcijskog plana za Visoki trgovački sud.

Taj je dio sudstva naučio biti izvan ikakve kontrole vrha sudbene vlasti u stečajnim i ovršnim predmetima. Takvo je sustavno i loše organizacijsko rješenje dovelo do bizarne situacije da Vrhovni sud koji je najviše tijelo sudske vlasti nema upliva ni na jednu odluku koju trgovački sudovi donose u stečajevima i ovrhama. U tim predmetima, iako se radi o velikom novcu, ni državno odvjetništvo nije mogao ulagati zahtjev za zaštitu zakonitosti. Čak i da su imali saznanja da su osobito teško povrijeđeni stečajni ili ovršni zakon, tužitelji nisu imali mogućnost intervenirati i to spriječiti. Da stvar bude još bolja, nakon 2003., izmjenom parničnih pravila, zahtjev za zaštitu zakonitosti ukinut je i u parničnim predmetima uz obrazloženje da se država ne treba miješati u privatne sporove. Sada se čini da je takvo, inače ispravno rješenje, ipak stiglo preuranjeno za hrvatske prilike. Na mogućnost velike pogreške upućuju i iskustva tužilaštva. Široj je javnosti manje poznato da ima nemali broj predmeta u kojima je tužilaštvo uspješno dizalo zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog osobito teških povreda materijalnih i procesnih propisa, na kojima su bile temeljene presude sudaca trgovačkih sudova, a pritom je navodno često riječ bila o istim sudačkim vijećima. Stoga slučaj Derma koji je stečajno sudstvo tretiralo kao samoposlugu za uzimanje novca, stiže u presudnom trenutku. Slučaj je kao naručen za početak raščišćavanja: ne toliko zbog screeninga pravosuđa i integracijskog procesa koliko zbog građana i poslovnih subjekata koji moraju računati na pravnu sigurnost i vladavinu prava.