Singapurski državni fond Temasek prošlog je mjeseca kupio udjel vrijedan 3,4 milijarde dolara u posrnuloj američkoj banci Merrill Lynch, što je ponovno potaklo raspravu u američkim gospodarskim i prije svega političkim krugovima o opasnostima koje ti moćni fondovi u državnom vlasništvu nose sa sobom. Za jedne su vitezovi na bijelom konju koji spašavaju posrnulo svjetsko financijsko tržište pumpanjem velikih količina novaca, a za druge instutucije koje prijete ekonomskoj nezavisnosti bogatih zemalja i nacionalizaciji tržišnih gospodarstava. Državni fondovi, odnosno rasprava o njima pokazala je svu dubinu krize i potrebu za redefiniranjem financijskih zakonitosti koje su se u zadnje dvije godine pokazale pogubnim po financijska tržišta niza zemalja. Do sada su ovi fondovi u zapadni financijski sustav “upumpali” više od 50 milijardi dolara. Rasprave nerijetko graniče sa šovinizmom, a pokazale su i da zapadnim zemljama ne fali doza licemjernosti kada se svaka na svoj način pokušava obraniti od prevelikog ulaganja ovih fondova, a na površinu su ponovno izronile ideje o protekcionizmu nacionalnih gospodarstava. Kada je krajem prošle godine i Kina osnovala fond CIC vrijedan 300 milijardi dolara u zapadna gospodarstva uvukao se strah.

Tajni fondovi Siemensa
“Iako nitko ne voli državne fondove, ipak znaju da bez nas ne mogu”, odgovorila je prije pola godine norveška ministrica financija Kristin Halvorsen na pitanje o velikom Norveškom mirovinskom fondu. Otpor prema državnim fondovima prije svega su ideološke naravi. Strah koji dolazi zbog niza nepoznanica koje donose ovi fondovi uvjetovala je da se rasprava o njima povede i na američkim demokratskim predizborima kada je demokratska predsjednička kandidatkinja Hilary Clinton najavila da će u Međunarodnom monetarnom fondu pokrenuti zahtjev za donošenje pravila o njihovu ulaganju. Njemačka kancelarka Angela Merkel prilikom najave donošenja zakona o zaštiti nacionalno važnih industrijskih grana zapitala se “kako se obraniti od fondova u državnom vlasništvu?” konstatirajući da “ovaj fenomen do sada nije postojao u ovakvom opsegu”. Pri tome je postavila retoričko pitanje što bi bilo kada bi jedan takav fond preuzeo najvažniju nacionalnu industriju Siemens zaboravljajući pri tome spomenuti da su čelnici istog toga moćnog njemačkog koncerna nedavno završili u zatvoru zbog osnivanja “tajnih fondova” ukupne vrijednosti preko milijarde eura, kojima su potkupljivali strane kompanije i Vlade niza zemalja. Državni fondovi nisu zla koji žele pokoriti gospodarstva Europe i SAD-a, ali nisu ni vitezovi koji spašavaju svijet u krizi jer je većina njih za sada prilično netransparentna kao što su to i državni sustavi iz kojih dolaze. Radi se zapravo o investicijskim fondovima u državnim rukama, pogotovo u državama Perzijskog zaljeva, Azije, Rusije i Norveške, u koje se slijevaju veliki viškovi od prodaje energenata i vanjskotrgovinskih deviznih rezervi. Iako je rasprava o njima počela tek nedavno, prisutni su već više od pola desetljeća na svjetskom tržištu. Prvi državni fond osnovan je 1953. u Kuvajtu, dakle prije kuvajtskog stjecanja nezavisnosti od strane britanske vlasti pod imenom Kuwait Investment Authority, a punio se prihodima od nafte. Danas je KIA jedan od najbogatijih fondova ove vrste na svijetu koji upravlja imovinom vrijednom 264 milijardi američkih dolara. Prije su ulagali u strateški važne industrije poput energetske, a sada su se usredotočili na financije. Državni su fondovi, prema podacima Međunarodnog monetarnog fonda, teški ukupno 3 bilijuna američkih dolara, a pretpostavlja se da će njihova imovina u sljedećih deset godina dosegnuti 17,5 bilijuna dolara. Javnosti su postali nešto poznatiji nakon globalne financijske krize u kojoj se financijski svijet našao poslije sloma hipotekarnog tržišta u SAD-u.

Osvajanje banaka
Nakon što su najveće svjetske banke najavile otpise velikih iznosa dugova počela je kupnja udjela u nekoć velikim bankama. Do sada su uložili više od 35 milijardi dolara u banke kao što su UBS, Merrill Lynch ili Citigroup. Švicarci su nakon prodaje udjela u UBS-u pokrenuli veliku istragu kako se to moglo dogoditi jer su i oni na krilima nacionalizma počeli propitkivati načine ulaganja državnih fondova, pogotovo kada je u pitanju nacionalni ponos kakav je UBS. “Svako jutro kad dođemo na posao šef od nas traži da zaradimo taj dan 41 milijun dolara, što je minimum kako bismo pokrili troškove”, požalio se nedavno britanskom tjedniku The Economist neimenovani djelatnik kineskog fonda CIC. Osim što mnogi od tih fondova ne objavljuju svoja financijska izvješća, što postavlja mnoga pitanja poput krajnjih ciljeva njihovih ulaganja, postavlja se i problem transfera tehnologije nakon njihova ulaska u neku industriju. U SAD-u su neki kritičari zaključili kako se njihova ulaganja ne razlikuju od ostalih i kako bi im se trebalo dopustiti ulaganje u kompanije, tj. preuzimanje udjela većih od 50 posto. Američka administracija tvrdi da za državne fondove to ne bi trebalo vrijediti jer su u državnom vlasništvu.

Strah od Azije
Kritičari protekcionizma tvrde da je nelogična tvrdnja kako bliskoistočne zemlje žele ugroziti američko gospodarstvo kupnjom njezinih banaka jer su to davno mogle napraviti jednostavnim uskraćivanjem nafte. Također odbacuju da slično želi napraviti Kina budući da je u pitanju zemlja koja otkupljuje najveću količinu američkih obveznica, čime produžuje Amerikancima lagodan život. Da žele uništiti američki način života, tvrde kritičari, mogli su, jednostavno, odustati od kupnje obveznica i SAD ostaviti da se sam bavi problemom velikog deficita. Teško da će te države rezati granu na kojoj sjedi, one žele zaraditi. Naime, Kina ima prilično nerazvijeno financijsko tržište, a kako bi oplodila velike vanjskotrgovinske rezerve preuzela je kapitalistički način razmišljanja i preusmjerila novac tamo gdje donosi najveće dobitke. Kini, Japanu i naftom bogatim zemljama Bliskog istoka SAD duguje bilijune dolara, a prodajom dugova nije se postavljalo pitanje ugrožavanja nacionalnog gospodarstva. Globalizacija se sada vratila kući. Prema strahovima javnosti u SAD-u, dalo bi se naslutiti kako je američko gospodarstvo zaista oslabljeno i ugroženo. Ali kada se gospodarstva nekoliko najjačih zemalja s američkima usporede apsolutnim brojkama, teško da bi ga državni fondovi mogli bitnije ugroziti. Ono vrijedi 14 bilijuna dolara, što je veće od četiri najveća svjetska gospodarstva – Japana, Njemačke, Kine i Velike Britanije. Rusko je gospodarstvo još veličine New Yorka i Arizone, dok je indijsko otprilike jednako onom kalifornijskom. Činjenica je da u vrijeme velike financijske krize državni fondovi za sada ne predstavljaju prijetnju koju je američka administracija spremna zaustaviti protekcionističkim mjerama, ali analitičari predviđaju da će i njihovo ograničavanje doći na red kada se situacija stabilizira. Osim toga, oni ne jamče da se njihova ulaganja neće pokazati rizičnima, čime bi svjetske financije opet mogle biti ugrožene.