Cijena benzina na njemačkim stanicama već je 1,60 eura. Zapravo je već očito kako će kriza promijeniti čitave procese u gospodarstvu vezane uz prijevoz. Samo ove godine je oko 3000 špeditera došlo na rub stečaja. Prije svega su na rub katastrofe dospjeli usamljeni kamiondžije-poduzetnici, oni koji samo s jednim vozilom služe samo jednoj tvrtki. Ne samo da su preuzeli rizik vlastite bolesti nego nije rijedak slučaj da su se čak radovali kada im je poduzeće za koje prevoze teret ponudilo dugoročne ugovore uz zajamčenu cijenu prijevoza. Jer to je onda značilo da mogu kupiti vozilo na kredit i plaćati održavanje kamiona.

Ali u međuvremenu je i cijena dizela došla do 1,56 eura, i s fiksnim prihodom čitava se financijska konstrukcija srušila kao kula od karata. Čini se kao da se sve urotilo protiv kamiondžija: ne samo da je nafta sve skuplja nego Berlin planira povećanje cestarina za kamione, sa 13,5 na 16,3 centa po kilometru. To znači da bi u prosječnom korištenju samo za cestarinu značilo povećanje troškova od 9500 eura godišnje. Ni to nije kraj poskupljenjima. Udruženje vlasnika benzinskih stanica na autocestama od sljedeće godine planira uvesti pristojbu za parkiranje za kamione, i to nipošto beznačajnu: trebala bi biti oko 10 do 15 eura za noć. Vlasnici stanica se žale kako uređivanje samo jednog parkirališnog mjesta za kamione stoji 25.000 eura i kako rijetko koji kamiondžija potroši i centa na stanici dok je tamo parkiran. Većina ih kuha i jede što su donijeli sa sobom. Rezultat jest da za sobom ostave samo smeće čiji odvoz mjesečno vlasnika stanice stoji i do 4 i pol tisuće eura. Hoće li doista doći do naplate parkirališne pristojbe, još nije posve izvjesno. U prvom redu žale se gradovi uz autoceste jer je jasno da će mnogi kamiondžije tamo parkirati “na divlje”. Budući da kamiondžije moraju dokazati mirovanje, izvjesno je da će nastati neizdržive gužve i na odmaralištima uz autocestu. Dodajmo ovome kako takva “štednja” može i skupo stajati: prema statistici International Road Transport Uniona (IRU) i International Transport Foruma (ITF), svaki šesti vozač je u proteklih pet godina bio žrtva razbojstva. Svaki treći od njih bio je fizički napadnut. U oko 60 posto slučajeva cilj pljačke bio je teret, ali u ostalim prepadima napadači su se prije svega okomili na novčanik vozača. Doduše, najopasnije je u inozemstvu, i to u Rumunjskoj u kojoj se dogodilo 5,03 napada na milijun transportiranih tona, slijede je Mađarska, Poljska i Rusija. Za sada se malo koji prijevoznik usuđuje od poduzeća za koje radi tražiti povećanje cijena usluge jer je i konkurencija žestoka. U Njemačkoj postoji 51.000 špeditera i čak ako ih 3000 u stečaju, svoje usluge njemačkim tvrtkama spremni su ponuditi i prijevoznici iz europskog susjedstva. Hoće li se takva trka moći nastaviti u beskraj veliko je pitanje. Kod 200 dolara za barel nafte cijeli bi proizvodni proces mogao doći u opasnost. Danas malo koji koncern ima svoj vozni park i malo koja tvornica ima skladište spomena vrijednih dimenzija.
(DW)