Iako je Amerika blizu recesije, a ekonomija usporava u razvijenim zemljama, inflacija raste. Jean-Claude Trichet, predsjednik Središnje europske banke, podsjeća na 70. godine kada je inflacija “pušten s lance” i uzrokovala veliku štetu.

Njegove riječi upućene su serdišnjim bankama bogatih zemalja, no političari u zemljama u razvoju oni su koji ih moraju shvatiti najozbiljnije. U državama kao što su Kina, Indija, Indonezija i Saudijska Arabija čak i (ponekad mutna) službena statistika pokazuje da su cijene porasla od 8 do 10 posto tijekom prošle godine; u Rusiji više od 14 posto; u Argentini 23 posto, a u Venezueli 29 posto. Ako pomnije promotrite te brojeve zaključit ćete da će dvije trećine svjetskog stanovništva ovoga ljeta osjetiti inflatorni udar. Gledano u cjelini, i koristeći službene brojke, prosječna svjetska inflacija porasla je 5,5 posto, što je najviše od 1999. godine. Osnovni razlog tome je brz rast cijena hrane i nafte koja je prošloga tjedna nakratko skočila iznad 135 dolara za barel. Trichet je zabrinut da bi samo razmišljanje o inflaciji moglo pokrenuti spiralu plaća/cijena kao 70-ih godina. Tada su središnji bankari pogriješili jer nisu monetarnu politiku dovoljno čvrsto držali pod kontrolom pa se viša cijena nafte brzo prelila na ostala područja. Zbog toga zabrinjava današnja globalna monetarna politika: prosječna svjetska realna kamatna stopa je negativna. Je li Fed spuštanjem kamatnih stopa posijao sjeme nove ere inflacije? To je teško dokazati u razvijenom svijetu. Inflacija od 3,9 posto u Americi i 3,3 u euro zoni daleko je viša nego što bi središnji bankari željeli, a očekuje se da će biti još i viša. Ako rast u euro zoni ostane visok, Središnju europsku banku inflacija bi svakako morala zabrinuti. Međutim, zasad nema znakova da visoke cijene hrane i nafte uzrokuju povišenje ostalih cijena u razvijenim zemljama, bazična inflacija, dakle bez hrane i energije, malo je veća od prošlogodišnje. No slika je puno dručkija u zemljama u razvoju.

Cijene rastu mnogo brže djelomično zbog hrane, no plaće (porast od gotovo 30% u Rusiji) i bazična inflacija također rastu brzo. Mnoge od tih ekonomija rade na rubu svojih kapaciteta, a to je plodno tlo za inflaciju. Postoje alarmantne sličnosti između zemalja u razvoju i bogatog svijeta 1970-ih kad je nastupila “Velika inflacija”. Mnogi kreatori politike u zemljama u razvoju inflaciju vide kao krata šok. Zalihe novca rastu gotovo triput brže nego u razvijenim zemljama, a mnoge središnje banke nisu potpuno neovisne. Porast inflacije, kao i mnogo toga drugoga u ekonomiji posljednjih godina, može se djelomično pripisati sve većem broju kompleksnih veza između razvijenih i zemalja u razvoju. Zemlje u razvoju dijele dio odgovornosti za američki problem s nekretninama i puknuće kreditnog balona. Kako se azijske i bliskoistiočne ekonomije gomilale višak na računima, tako su se na stranim tržištima pokušavale zaštititi od rasta svoje valute. To je smanjilo prinose, a istodobno je jeftini uvoz iz Kine pomogao središnjim bankama u bogatim ekonomijama da drže inflaciju na niskim granama, zajedno s kamatama. Jeftini novac uzrok je američkih financijskih problema.