Nedavno je nagradu za najuspješnije ostvarenje na području unutrašnjeg uređenja i oblikovanja Bernardo Bernardi, koju dodjeljuje Udruženje hrvatskih arhitekata, za prošlu godinu dobio arhitekt Mario Beusan za postav izložbe “Dalmatinska Zagora – nepoznata zemlja” u zagrebačkoj galeriji Klovićevi dvori. Nagrada Bernardo Bernardi nosi ime po hrvatskom arhitektu koji je rođen 1921. i umro 1985. godine, dobitniku nagrade “Viktor Kovačić” za životno djelo, čija je stručna aktivnost ostavila duboke tragove na plastično-oblikovnom polju arhitektonskog djelovanja, a posebno na afirmaciji stvaralaštva na području dizajna i unutrašnjeg uređenja. Nagradu je ustanovio Saveza arhitekata Hrvatske 1989. radi potpunijeg vrednovanja arhitektonskog i dizajnerskog dostignuća na području unutrašnjeg uređenja. Prvi je tu nagradu dobio arhitekt Dražen Juračić za uređenje zagrebačkog kazališta Komedija, a nakon njega slijedile su nagrade Branku Silađinu za Malu kavanu, potom autorima poslovnice rent-a-cara u Splitu, Trgovina Agroopreme, interijeru prodavaonice Zrišport, uređenju poslovnog prostora MSA u Zagrebu, interijeru bistroa Elite, Nikoli Bašiću za Morske orgulje u Zadru…

Mramor i kič
Uz Beusanovo djelo ove su godine bili nominirani još scenografija drame Grmače u zagrebačkom Teatru&TD, autora Ane Marije Bakić i Ivana Kneza, te uređenje interijera kojeg su osmislili i proveli arhitekti Aleksandra i Alan Kostrenčić iz Zagreba. Kako je ovaj bračni par uredio poslovni prostor tvrtke Anilox u Žminju, može se reći da je njihovo nominirano oblikovanje interijera zapravo i najbolje uređeni uredski prostor u prošloj godini. Anilox je jedna od vodećih tvrtki u regiji u području grafičke pripreme, proizvodnje i graviranja valjaka za tisak fleksibilne ambalaže i tisak u industriji dekora koja je orijentirana velikim dijelom na izvoz u Austriju i Italiju. Alan Kostrenčić tvrdi da je strategija poduzeća sa sjedištem u malom istarskom mjestu osvajanje tržišta ne samo proizvodima i uslugama već i cjelokupnim imidžom, pa je zato Anilox povjerio njihovom uredu uređenje poslovnih prostora uprave i grafičkog studija uz zadatak da se kroz dizajn prostora izrazi identitet tvrtke, njezina suvremenost, dinamičnost i inovativnost. Sanjin Hrvatin, izvršni direktor Aniloxa – tvrtke koja je osnovana 2002., a u uređenje interijera se krenulo 2006. godine – izjavio je da su zadovoljni s projektom i cijenom. Odlučili su se da angažiraju arhitekte jer su željeli urediti uredske prostore u modernom stilu. Kostrenčići su diplomirali na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu 1994. godine, a već su 1997. osnovali Ured Kostrenčić i Krebel-arhitekti. Imaju dovoljno iskustva da mogu procijeniti na koje se sve načine uređuju interijeri kompanija. Objašnjavaju da u vezi s uređenjem prostora postoje tri kategorije poslodavaca, odnosno poduzetnika ili menadžera. Prva su mladi ljudi kojih je sve više, poput rukovodstva ove istarske tvrtke, koji putuju svijetom, susreću s lijepim interijerima i žele ih prenijeti u svoje tvornice i urede.

U drugu kategoriju spadaju one kompanije koje nemaju izbora jer se prostori moraju urediti prema korporacijskim pravilima. To znači da su restorani McDonald’sa posvuda u svijetu prepoznatljivi po jedinstvenom oblikovanju ili prostori, primjerice, T-Com-a, trgovačkih lanaca, banaka…Treći su oni poduzetnici koji imaju mnogo novca, ali ne i toliko smisla za oblikovanje interijera kojeg uređuju po vlastitim zamislima, često sa skupim materijalima kao što je mramor i s kičastim detaljima, katkad potpuno nefunkcionalnim. U projektiranju poslovnih prostora, tumače dalje Kostrenčići, najčešća su dva principa organizacije prostora. Prvi je ‘ćelijski’, po principu nizanja odvojenih kancelarija s pripadajućim komunikacijama, što je i tradicionalni pristup. Drugi je tzv. open-space, otvoreni odnosno totalni prostor, dakle, jedinstveni prostor unutar kojeg su razmješteni zaposleni, odvojeni jedino niskim pregradama namještaja, što je način organizacije poslovnih prostora koji počinje modernizmom. “Znajući prednosti i mane jedne i druge tipologije poslovnih prostora, odlučili smo uzeti najbolje od jedne i druge kategorije te kreirati novi, sasvim suvremeni organizacijski princip. Ideja je bila formirati prostorne cjeline prema zahtjevima za povezanošću ili izoliranošću i zatim te cjeline podijeliti staklenim stijenama i drugim elementima. Oni će različitim stupnjem zatvorenosti u odnosu na zvuk i različitim stupnjem transparentnosti u odnosu na pogled istodobno kreirati potpuno otvoreni i povezani prostor (open-space), ne gubeći pri tomu potrebnu ‘intimu’ koju ima ‘ćelijska’ organizacija. Na taj je način stvorena nova tipologija koja nije ni open-space ni ‘ćelijska’, već i jedna i druga”, objašnjava Alan Kostrenčić.

Mogućnost razmještaja
Prostor ureda tvrtke Anilox nalazio se na gornjoj etaže i bio je u roh-bau fazi unutar jedinstvene zgrade u čijem su nastavku smješteni proizvodni pogoni. Bilo je potrebno u prostoru koji je svojim karakteristikama zapravo proizvodna hala, a ne tipični uredski prostor, stvoriti “mjerilo” ureda, a ne hale. Činjenicu da su imali na raspolaganju jedinstveni prostor, bez ikakvih pregrada, od oko 500 četvornih metara, s promjenljivom visinom, Kostrenčići su iskoristili tako da se istodobno “čitaju” elementi hale. Cijeli prostor u dubinu (20×23 metara) i visinu (do 4,5 m) autori su ostavili vidljivim, smještajući jedini “zatvoreni dio” sa sanitarijama u “crni valjak” koji je slobodno postavljen u prostoru. Svi ostali uredi, od sobe za sastanke i ureda grafičkog studija do one direktora, odvojili su samo staklenim pregradama koje variraju od potpuno transparentnih (providnih, osvijetljenih), djelomično transparentnih s uzorkom pjeskarenja, do onih s mogućnošću “zatvaranja” pokretnim žaluzinama unutar stakla. Također je postignuta različita razina transparencije kroz dubinu prostora. Visoka razina transparencije bila je moguć maksimalnim reduciranjem ormara, odnosno arhivskog prostora koji je tradicionalno smješten u ormare između pojedinih ureda. Kostrenčići kažu da su organizacijom dubokih i visokih ‘ugrađenih’ ormara po obodu cijelog prostora, te tako dobijavući ormar u duljini od 22 metara, uspjeli osloboditi preostali prostor u kojem je uredski namještaj organiziran i postavljen po principu “mikro-urbanizma” tvoreći prostorne grupacije jednostavno i funkcionalno organizirane te s velikom mogućnosti novih razmještaja.

Korporativni imidž počinje od ureda koji sugerira moć, ali i toplinu

Stručnjaci smatraju da je u nas zabrinjavajući broj ljudi koji još žive i rade u prostoru koji ih ‘žulja’ ili prema kojemu, u najboljem slučaju, nemaju nikakvu relaciju. Oblikovati životni, odnosno radni prostor znači oblikovati ljudske odnose, a projektirati i dizajnirati ne znači samo dati oblik prostoru i stvarima. To je složen proces u kojem istodobno valja zadovoljiti često kontradiktorne zahtjeve. Postave li se u istu razinu komfor, tehnologija, ergonomija, ekologija, ekonomija i estetika, dobit će se jednadžba koju nije moguće lakonski riješiti atraktivnim trendovskim poštapalicama ili skrivanjem iza autoriteta struke, poručuju iz Dizajn centra AAG. Tome je zagrebačkom centru UHA dodijelila nagradu Bernardo Bernardi u 2003. godini za adaptaciju privatnog stana na Ribnjaku. Kada se uređivala glavna pošta u središtu Zagreba, AAG je za taj projekt razvio tzv. custom made sistem staklenih stijena i pulteva te je prostor opremio djelomice i namještajem iz vlastitog programa. Osim toga, svojedobno su Vedrana Ergić i Marko Murtić uime AAG-a dobili prvu nagradu na pozivnom natječaju za kompletan redizajn korporativnog imidža Podravke kroz arhitekturu interijera upravne zgrade. Prostor prizemlja djeluje jedinstveno, ali omogućuje istodobno nesmetano obavljanje raznih funkcija. Središnje mjesto zauzima konferencijska dvorana kružnog tlocrta. Custom made segmenti kružne dvorane okreću se pritiskom na dugme otvarajaći ili zatvarajući prostor prema potrebi korisnika. I Adris grupa je naručila od toga studija projektiranje ureda upravne zgrade kako bi se naglasio korporativni identitet. Bio je to, kažu, višeslojan zadatak jer se nije radilo isključivo o ispunjavanju definicije reprezentativnosti konkretnim prostornim sadržajem, nego i o artikuliranju osnovnih pojmova i vrijednosti koje tvrtka želi emitirati s najviše razine. Suzdržanost u luksuzu i maksimalna funkcionalnost rezultirali su jedinstvenim prostorom koji istodobno sugerira moć i važnost, ali i emitira toplinu obitelji i opuštenu atmosferu dnevnog boravka kakva je u prostorima ove namjene rijetka.