Poslovni.hr slavi 20.rođendan
EN DE

U Zagrebu ‘manolice’ triput skuplje nego u New Yorku

Autor: Teuta Franjković
14. ožujak 2006. u 06:30
Podijeli članak —

Putovanje avionom u SAD, tri noćenja u hotelu s tri zvjezdice, takse i slični troškovi stoje oko 8100 kuna, a za 4800 kuna mogu se kupiti dva para cipela Manola Blahnika. Za cijenu manolica u Zagrebu može se u New Yorku kupiti dva para i još se provesti

Svjetski modni brendovi nedavno su počeli legalno dolaziti u Hrvatsku, na veselje svih trendsettera i tzv. elite. Ali, među pravim poznavaocima visoke mode ubrzo su počele kolati priče o “starim kolekcijama po cijenama novih”, “lažnjacima skrivenima među originalima”, te “dućanima koji ne posluju pod legalnom franšizom”. I dok se prema turističkim vodičima Zagreb može činiti kao modna Meka, istina je drukčija. I to počevši od “high street fashion” trgovina poput Topshopa, Manga, Diesela, Levi’sa ili pak Benettona, koji se mogu naći u svakoj istočnoeuropskoj metropoli s cijenama prihvatljivijima od onih na Zapadu. U Zagrebu, pak, želja za zapadnjačkim stilom zamagljuje papirić s cijenom, a kupci bezglavo srljaju u preskupe kupnje.

već od 5 € mjesečno
Pretplatite se na Poslovni dnevnik
Pretplatite se na Poslovni Dnevnik putem svog Google računa, platite pretplatu sa Google Pay i čitajte u udobnosti svoga doma.
Pretplati se i uštedi

Domaći dizajn
Neke od tih marki proizvode se u Hrvatskoj. Primjerice Levi’s svoje proizvodne pogone ima u Varaždinu. Ako oduzmemo troškove carine, prijevoza te poreznih davanja, cijena od petstotinjak kuna za traperice čini se nerealnom u usporedbi s drugim proizvođačima. Nešto drukčija je priča s kvalitetnim brendom Nara Camicie, specijaliziranim za proizvodnju ženskih košulja te dobro poznatim Benettonom. Obje kompanije imaju svoje proizvodne pogone u Hrvatskoj, ali oni ne djeluju pod franšizom, kao što je to slučaj kod varaždinskog Varteksa, nego se radi o doslovnom prebacivanju proizvodnje u zemlje jeftinije radne snage. Tako se često dogodi da se jedan odjevni predmet proizvede u Hrvatskoj, cijela se kolekcija zatim prebacuje natrag u matičnu zemlju, u ovom slučaju Italiju, koja je onda prodaje po punoj cijeni kako u drugim zemljama, tako i u Hrvatskoj. Više nemoralan nego nelegalan, takav način proizvodnje još uživa državnu protekciju, što zbog zapošljavanja hrvatskih radnika, što zbog činjenice da je riječ o zemlji-susjedu s kojim se žele održati prijateljski odnosi. Visoka moda posve je druga priča. Unatoč hrabrim i sve češćim izletima hrvatskih dizajnera i modnih kuća u inozemstvo, te priznanjima na temelju njih, hrvatski se kupci i dalje često odlučuju za strana imena. Prestiž i dizajn takve odjeće odrednice su visokih cijena koje najčešće prate takve proizvode. Međutim, činjenica je da malo hrvatskih trgovaca ima legalnu dozvolu prodaje brendova, a ostali se snalaze raznim putovima poput preprodaje ili kupnje u inozemstvu. Jedan od rijetkih legalnih distributera dizajnerske odjeće i obuće je Consule d.o.o koji pod imenom High Club uvozi marke poput Cacharel, Kenzo, Lacoste, te Divas s brendovima poput Jean Paula Gaultiera, Paciottija ili Moschina. Još jedna tvrtka uvozi brendove poput 7 Jeansa, Betty Barclay ili Coccinelle, a riječ je o Herucu. Međutim, osim High Cluba, nijedna od ovih tvrtki ne uvozi cjelokupni asortiman, odnosno sve modele spomenutih brendova, a niti sve vrste proizvoda. Tako ćete u Herucu naći odijelo Balenciaga, ali nećete pronaći motorcycle torbicu, jedan od najprodavanijih svjetskih modela. S druge strane, Moschino će imati dobru ponudu obuće, dok će ponuda odjeće biti iznimno mala. Sportina Group glavni je uvoznik talijanskih brendova poput Armanija, Versacea, Prade ili Dolce & Gabbane, ali dok će ponuda tog uvoznika u slovenskim trgovinama biti puno raznovrsnija, s nižim cijenama, u Zagrebu će se za prošlogodišnju kolekciju izlistavati cijene više od deset tisuća kuna. U maloj trgovini znakovitog imena u zagrebačkoj Savskoj ulici na tridesetak četvornih metara mogu se pronaći istaknuta imena, ali pitanje je ima li vlasnik tog dućana franšizu za korištenje imena ili proizvode nabavlja nekim drugim putovima. Koliko nam je poznato, nekoliko se klijenata već žalilo kako se među probranom robom našlo i nekoliko lažnjaka.

Svjetski modni brendovi nedavno su počeli legalno dolaziti u Hrvatsku, na veselje svih trendsettera i tzv. elite. Ali, među pravim poznavaocima visoke mode ubrzo su počele kolati priče o “starim kolekcijama po cijenama novih”, “lažnjacima skrivenima među originalima”, te “dućanima koji ne posluju pod legalnom franšizom”. I dok se prema turističkim vodičima Zagreb može činiti kao modna Meka, istina je drukčija. I to počevši od “high street fashion” trgovina poput Topshopa, Manga, Diesela, Levi’sa ili pak Benettona, koji se mogu naći u svakoj istočnoeuropskoj metropoli s cijenama prihvatljivijima od onih na Zapadu. U Zagrebu, pak, želja za zapadnjačkim stilom zamagljuje papirić s cijenom, a kupci bezglavo srljaju u preskupe kupnje.

Domaći dizajn
Neke od tih marki proizvode se u Hrvatskoj. Primjerice Levi’s svoje proizvodne pogone ima u Varaždinu. Ako oduzmemo troškove carine, prijevoza te poreznih davanja, cijena od petstotinjak kuna za traperice čini se nerealnom u usporedbi s drugim proizvođačima. Nešto drukčija je priča s kvalitetnim brendom Nara Camicie, specijaliziranim za proizvodnju ženskih košulja te dobro poznatim Benettonom. Obje kompanije imaju svoje proizvodne pogone u Hrvatskoj, ali oni ne djeluju pod franšizom, kao što je to slučaj kod varaždinskog Varteksa, nego se radi o doslovnom prebacivanju proizvodnje u zemlje jeftinije radne snage. Tako se često dogodi da se jedan odjevni predmet proizvede u Hrvatskoj, cijela se kolekcija zatim prebacuje natrag u matičnu zemlju, u ovom slučaju Italiju, koja je onda prodaje po punoj cijeni kako u drugim zemljama, tako i u Hrvatskoj. Više nemoralan nego nelegalan, takav način proizvodnje još uživa državnu protekciju, što zbog zapošljavanja hrvatskih radnika, što zbog činjenice da je riječ o zemlji-susjedu s kojim se žele održati prijateljski odnosi. Visoka moda posve je druga priča. Unatoč hrabrim i sve češćim izletima hrvatskih dizajnera i modnih kuća u inozemstvo, te priznanjima na temelju njih, hrvatski se kupci i dalje često odlučuju za strana imena. Prestiž i dizajn takve odjeće odrednice su visokih cijena koje najčešće prate takve proizvode. Međutim, činjenica je da malo hrvatskih trgovaca ima legalnu dozvolu prodaje brendova, a ostali se snalaze raznim putovima poput preprodaje ili kupnje u inozemstvu. Jedan od rijetkih legalnih distributera dizajnerske odjeće i obuće je Consule d.o.o koji pod imenom High Club uvozi marke poput Cacharel, Kenzo, Lacoste, te Divas s brendovima poput Jean Paula Gaultiera, Paciottija ili Moschina. Još jedna tvrtka uvozi brendove poput 7 Jeansa, Betty Barclay ili Coccinelle, a riječ je o Herucu. Međutim, osim High Cluba, nijedna od ovih tvrtki ne uvozi cjelokupni asortiman, odnosno sve modele spomenutih brendova, a niti sve vrste proizvoda. Tako ćete u Herucu naći odijelo Balenciaga, ali nećete pronaći motorcycle torbicu, jedan od najprodavanijih svjetskih modela. S druge strane, Moschino će imati dobru ponudu obuće, dok će ponuda odjeće biti iznimno mala. Sportina Group glavni je uvoznik talijanskih brendova poput Armanija, Versacea, Prade ili Dolce & Gabbane, ali dok će ponuda tog uvoznika u slovenskim trgovinama biti puno raznovrsnija, s nižim cijenama, u Zagrebu će se za prošlogodišnju kolekciju izlistavati cijene više od deset tisuća kuna. U maloj trgovini znakovitog imena u zagrebačkoj Savskoj ulici na tridesetak četvornih metara mogu se pronaći istaknuta imena, ali pitanje je ima li vlasnik tog dućana franšizu za korištenje imena ili proizvode nabavlja nekim drugim putovima. Koliko nam je poznato, nekoliko se klijenata već žalilo kako se među probranom robom našlo i nekoliko lažnjaka.

Blahnik na obroke
No čak ni mogući lažnjaci ne sprječava Hrvate da troše nevjerojatne iznose na “robu s imenom”. Nedavno je istraživanje pokazalo da čak 40 posto Hrvata prednost daju “brendiranim” imenima “koja se vide izvana” negoli diskretnom logu negdje na dnu. “Lažnjak ili original, važno je da se vidi kvačica” (kao u Nikeu) glasio je davni slogan, a u međuvremenu se stvari nisu promijenile. Uostalom, za to i postoje krediti.
Pojava cipela najpoznatijeg obućara na svijetu, Manola Blahnika, u Zagreb, izazvala je veliko zanimanje. To su odmah oglasili modni časopisi navodeći i njihovu cijenu od vrtoglavih 15 do čak 20 tisuća kuna. Nekoliko modela od proteklih sezona bilo je izloženo u izlogu Fendija, a prvi je kupac, neslužbeno se doznalo, bila jedna zagrebačka profesorica koja je kupila cipele na 24 rate vrijedne 15.900 kuna, te ih platila kreditnom karticom. Ako u cijenu uračunamo i prosječnu kamatu od 12 posto, ukupna plaćena cijena na kraju druge godine iznosila bi oko 16.800 kuna.
Budući da se u SAD-u cijena ovosezonskih modela, popularnih ‘Manolica’, kreće između 400 i 900 dolara, jasna je sljedeća računica: prema aktualnoj ponudi jedne turističke agencije, cijena putovanja avionom u New York uključujući i tri noćenja u hotelu sa tri zvjezdice s doručkom te obilazak najvećih turističkih znamenitosti iznosi 6100 kuna. A koliko tome dodamo 1500 kuna aerodromskih poristojbi i petstotinjak kuna potrebnih za vizu, dolazimo do svote od 8100 kuna. Par cipela Manola Blahnika kreće se od 200 dolara za prošlosezonske modele pa do 900 dolara za najskuplje modele od krokodilske kože.
Uzevši u obzir neki prosjek, za oko 4800 kuna mogu se kupiti dva para cipela Manola Blahnika što ukupno čini 12.900 kuna, a ostaje, dakle, 4000 kuna za neke druge kupnje ili za provod.

Drastične razlike u broju nula

Istraživanje robne kuće Neiman Marcus o broju nula u prosječnim cijenama dizajnerske odjeće dalo je naslutiti da se i Hrvatska, barem prema cijenama, polako približava svjetskoj modnoj sceni. Istraživanje je rađeno u SAD-u, Velikoj Britaniji, Italiji i istočnoeuropskoj regiji (koja uključuje i Hrvatsku), a gdje se pojedini brendovi mogu kupiti.




Autor: Teuta Franjković
14. ožujak 2006. u 06:30
Podijeli članak —
Komentirajte prvi

Moglo bi vas Zanimati

New Report

Close