Tko će kontrolirati kontrolore nakon što se iscrpe mogućnosti ulaganja pravnih lijekova unutar upravnih tijela? To je pitanje profesora ustavnog prava Branka Smerdela sukus javne rasprave o Prijedlogu trogodišnjeg nacionalnog programa suzbijanja korupcije koja se vodila u svezi s poglavljem Gospodarstvo i korupcija, a važnost rasprave o toj temi uvodno je istaknuo i sam premijer Ivo Sanader. Smerdel pripada malobrojnoj grupi hrvatskih znanstvenika poznavatelja rada nezavisnih regulatornih agencija u SAD-u i EU. Ta preporuka za Vladu treba značiti da ako želi antikorupcijskom strategijom osigurati slobode tržišnog natjecanja, mora onemogućiti spregu biznisa i nezavisnih regulatora. Stoga se čini da bi trebala usvojiti izneseni prijedlog kojim se Smerdel zauzima za intervenciju u postojeći prijedlog antikorupcijskih mjera upravo zbog osiguravanja slobode tržišnog natjecanja i sprječavanja korupcijskih sprega na relaciji biznisa i nezavisnih regulatornih tijela. Smerdel je iznio niz argumenata – od onih da regulatorne agencije mogu izazvati veći zakonodavni stampedo nego Sabor do “teorije zarobljavanja” po kojoj regulatori lako postaju plijen kapitala i korporativnih interesa. Upakirao ih je u svoj apel izvršnoj vlasti da bi najbolje prevenirala korupciju, koja latentno prijeti na području djelovanja regulatora kao “četvrtog stupa vlasti”, pod uvjetom da povuče dva poteza. Prvo, protukorupcijskom strategijom treba smanjiti povjerenje u regulatorne agencije kao uzdanice antikoruptivnog sustava. Predlaže i naglašavanje potrebe da se prilikom uspostavljanja tih institucija vodi računa o tome tko će ih kontrolirati.

Američki primjer
Kako Smerdel sustavno već dvadesetak godina proučava rad američkih i europskih nezavisnih regulatora, problem deregulacije propisa koji oni hiperproduciraju (američki predsjednik Regan svojedobno je proglasio moratorij na aktualne prijedloge propisa tamošnjih regulatora) i nužnost odgovarajuće kontrole kontrolora, s golemim zanimanjem čekaju se rezultati njegova najavljenog istraživanja u povodu nezavisnosti hrvatskih regulatora. Pažnju Smerdela privukla su četiri hrvatska nezavisna regulatora. Uz Agenciju za zaštitu tržišnog natjecanja, to su regulatorne institucije novijeg datuma: Hrvatska energetska regulatorna agencija, Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga i osobito Hrvatska agencija za telekomunikacije. Iako je predstavljajući svoje istraživanje o radu nezavisnih regulatornih institucija i naznačio da će ono tek biti dostupno javnosti, autor ipak nije propustio iznijeti ocjenu da su u Hrvatskoj kreirane tobožnje regulatorne agencije koje su zapravo u funkciji financijskih interesa ovdašnjih kompanija što će potvrditi niz izrečenih sumnji u medijima neke od njih.

Negativan stav
“Riječ je o potpuno novim institucijama koje su sa ustavnopravnog stajališta mali monstrumi. Objedinjuju kvaziregulativnu ulogu, primjenjuju propise i presuđuju. Rado bih upoznao Vladu s problemom s kojim se treba suočiti jer istraživanje o radu naših nezavisnih regulatornih institucija pokazuje da je u tijeku kreiranje tobožnijih regulatornih agencija koje su u funkciji financijskih interesa ovdašnjih kompanija”, ocijenio je Smerdel koji je istaknuo kako prema tim regulatorima nema negativan stav ako ih se iskoristi za borbu protiv korupcije.
“Te institucije mogu biti praktične samo pod uvjetom da znamo s čime se suočavamo, a jedan od problema je i njihova regulativa. One su ovlaštene donositi propise kao nezavisan zakonodavac koji nije pod nadzorom, a to može u kratkom roku rezultirati takvom hiperprodukcijom propisa sa zakonskom snagom prema kojima će zakonodavni stampedo koji provodi Sabor biti ravan nuli”, objasnio je Smerdel. Pozvao se i na analizu djelovanja regulatora u SAD-u koja je u radovima ekonomista Čikaške škole pokazala kako prijeti još veća opasnost od one kada tržište kontroliraju državna tijela, kada putem nezavisnih regulatora u potpunosti tržište počnu kontrolirati korporacije i njihovi interesi. To je opisano kao kraj antitrustovskog zakonodavstva i suzbijanja monopola što je bit tržišnog gospodarstva. Smerdel je stoga detaljnije prezentirao teoriju zarobljavljanja po kojoj svaka takva regulatorna agencija zbog kadrovskih utjecaja, financijske moći korporacija, personalnog ispreplitanja kadrova i sličnog prije ili kasnije postaje plijen onih korporacija čiji bi rad trebala nadzirati i sankcionirati.
“Regulator tada praktički služi suprotnim ciljevima zbog kojih je osnovan. Umjesto javnog interesa, regulator štiti svoje ‘gospodare’, otežava novim tvrtkama ulazak na tržište, onemogućuje pravilno funkcioniranje tržišta i tržišne utakmice, a inicijativu za regulaciju prepušta uglavnom samim kompanijama i njihovim korporativnim interesima”, dodao je Smerdel.
No ono što je nazanimljivije, a to je recept za nov problem pred kojim se nalazi Vlada koja treba smisliti najbolje rješenje za “kontrolu kontrolora”, Smerdel u HAZU nije ponudio. Tek je spomenuo sudsku kontrolu, što je jedno od američkih rješenja. Prema Smerdelu, naši sudovi ne mogu preuzeti takav teret. Odbacio je i drugu ideju, da ih kontrolira izvršna vlast jer se onda postavlja pitanje što ostaje od njihove nezavisnosti. Zanimljivo je da to odudara od Nacionalnog programa suzbijanja korupcije gdje je Vlada kontrolor izvanrednih pravnih lijekova.

Regulatori na udaru vladine antikorupcijske strategije

Potrebno je sustavno pratiti rad nezavisnih regulatornih agencija radi što učinkovitije primjene relevantnih zakona i njihovih mogućih izmjena u slučaju nedorečenosti ili neprovedivosti ne utječući na samostalnost i neovisnost tih tijela
Potrebno je analizirati položaj i način odlučivanja regulatornih tijela te pristupiti donošenju propisa kojima bi se na jedinstven način osigurala pravna zaštita strankama u postupku regulatornih tijela osiguravajući neovisnost i nepristranost u odlučivanju regulatornih tijela