Zaljev je pun zvučnih arhitektonskih izjava – tornjeva koji sežu 600 metara u nebo, hotela koji će se prostirati ispod mora. Lako je, dakle, ne primijetiti centar za dijabetes Londonskog imperijalnog koledžga u Abu Dhabiju, glavnom gradu Ujedinjenih Arapskih Emirata. Građevina je ukrašena aluminijem u uzorcima inspiriranim geometrijom kristala inzulina i arapskog geometrijom iz davnina. Otvorena 2006., bolnica se sada brine za 6000 pacijenata koji prolaze kroz seriju pregleda i terapija u samo jednom posjetu. Gotovo petina stanovnika Emirata pati od dijabetesa, postotak je to kojem može parirati samo Nauru. Sljedeća na listi su tri člana GCC zemalja: Saudijska Arabija Saudi Arabia (16,7 posto), Bahrain (15,2 posto) i Kuvajt (14,4 posto). Oboljenje je nesretna posljedica ekonomske preobrazbe regije. Prije 1961. Abu Dhai nije imao čak ni asfaltiran put. Od tada je uživao u zapanjujućoj transformaciji od perli do nafte, od tržnice do šoping centra, od pijeska do stakla. Taj je prosperitet donio sjedeći životni stil i slatku prehranu što je možda potaknulo genetsku predispoziciju za dijabetes u Arapa. U susjednom emiratu Dubaiju kupci se pozivaju da se učlane u Mall Walker, klub šetača koji obećava više od peglanja vaše kreditne kartice. Dijabetes je upotrebljiva metafora za sadašnje zaljevske probleme. Ekonomija u regiji bori se da upije petrodolare, akumulirane kao glukoza u krvi. Rizik s kojim se suočavaju ekonomski je ekvivalent otkazivanja bubrega: inflacija, opadanje ne-naftnog sektora i mlada radna snaga.

Šest zemalja GCC-a, u koje još ulaze Katar i Oman, zaradilo je 381 milijardu dolara od izvoza nafte u 2007. i dodatnih 26 milijardi od plina, prema podacima Instituta za međunarodne financije (IIF). Ako cijena nafter ostane na oko 100 dolara po barelu, one će akumulirati gotovo 9 bilijuna do 2020, predviđa McKinsey Global Institute: golem broj u odnosu na veličinu GCC ekomonija koje su u 2007. imali kumulirani BDP od 800 milijardi. Zaljev je u 2007. dobio još 215 milijardi od stranih ulaganja, ta gomila novca podijeljena je između središnje banke, fondova i njihovih vladara. Polako, međutim, domaće ambicije zemalja Zaljeva priključuju se višim ciljevima. Šest članica GCC-a najavilo je ili počelo projekte vrijedne 1,9 bilijuna dolara, 43 posto više nego godinu prije. Veličina stranih ulaganja u Zaljev može izazvati znatiželju, ali još je zanimljivije koliko Zaljev troši na samoga sebe. Za one kojima nije ugodan hotel s pet zvjezdica nudi se jedrolik Burj al-Arab, jedini hotel na svijetu sa sedam zvjezdica. Gosti stižu helikopterima ili u Rolls-Royceu, gledaju 42-inčni plazma televizor u svojim sobama i biraju na koji će od 13 jastuka položiti glavu. Dubai se hvali svojim prosperitetom jer njegova ekonomija ovisi o ljudima s novce. S malim postotkom emiratskih rezervi nafte naučio je privući druge da financiraju. I kad sada konzervativniji susjedi poput Sudijske Arabije i Abu Dhabija žele investirati doma, oni od Dubaija uče umjetnost neskromnosti i hrabrosti. Malo je boljih učitelja od Emaara, jedno od najvećih graditelja u Dubaiju, napoznatijeg po gradni Burj Dubaija, najvišeg svjetskog nebodera. U 2006. njegov ured u Saudijskoj Arabiji prikupio je 680 milijuna dolara za gradnju metropolisa na obali Crvenog mora, 100 kilometara od Jeddaha. “Ekonomski grad kralja Abdullaha”, KAEC, završetak kojeg se očekuje 2016., imat će 2000 tvornica i dva milijuna stanovnika. Nudit će 22.500 kreveta, a njegova obala će Islamic Seaport učiniti patuljkom.
(Economist)