Kad je George W. Bush u prvoj predsjedničkoj izbornoj kampanji upitan koja je knjiga najviše utjecala na njegov život, naveo je ime jedne dječje knjižice, a publika na predizbornom skupu bila je očarana sentimentalnim odgovorom. Novinari su potom malo kopali po izdavačkoj povijesti i otkrili da je knjižica prvi put objavljena kad je Bush imao – 27 godina. No ta i mnoge druge anegdote ipak ga nisu učinile omiljenim u svijetu. Iako bi se mogle očekivati simpatije za državnika koji se, poput svakog drugog čovjeka, zamalo uguši grickajući perece pred televizorom ili padne sa Segwaya, dogodilo se suprotno. Tradicionalni antiamerikanizam, kakvog ima posvuda po svijetu, našao je svoju loptu za napucavanje. Čak i doma, u SAD-u, ima tipova poput filmaša Michaela Moorea koji ga je u svojim filmovima prozivao što je ljenčario prije nego što se dogodio 11. rujna, što se zbunio kad je čuo vijest o napadu i što potom nije dao zatvoriti članove obitelji Osame bin Ladena koji su se zatekli u Americi i stavio na muke. Zna Moore, to je zato što obitelj Bush ima naftaške veze s Arapima…

Alkohol i lijepa obitelj
Priče iz američkih medija pokazuju da je George Bush zapravo napravio karijeru kakva se nije baš mogla očekivati. Navodno je probleme s alkoholom imao još u srednjoj školi i na studiju na Yaleu. Svjedoci iz tog doba tvrde da si je tako pomagao u prevladavanju stidljivosti pred ženama. “Zanimljivo je kad netko koga si svojedobno tako malo cijenio postane predsjednik”, rekao je jedan njegov studentski kolega. Preobrazba je uslijedila 1977. kad je upoznao svoju Lauru. S dobrom ženom koja ga je dovela u red stvorio je lijepu obitelj i na kraju političkom biografijom uspio nadmašiti oca. Jačanje njegova zanimanja za politiku potkraj osamdesetih, nakon poslovne karijere, potaknulo je i oca na predsjedničku kandidaturu. Nakon nekoliko neuspjelih kandidatura, mlađi George 1994. postaje guvernerom Teksasa. Na toj funkciji uspješnim radom iznenađuje i vlastitu obitelj. Pobjeđuje obećanjem društvenih i pravosudnih reformi, a za vrijeme mandata postaje tako popularan da su ga podržavali čak i zastupnici demokrata. Na idućim izborima dobiva čak 65 posto glasova privukavši glasove i Crnaca i Hispanoamerikanaca, tradicionalnih glasača konkurentske Demokratske stranke. Time je privukao i pažnju seniora u svojoj, Republikanskoj stranci, kad su tražili kandidata koji bi demokratima uzeo Bijelu kuću nakon dva Clintonova mandata.

I uspjeli su. Početak prvog mandata malo je, doduše, zamrljan tijesnom pobjedom nad demokratom Alom Goreom, jer su pobjedonosni listići prebrojani upravo na Floridi, državi u kojoj je guverner baš njegov brat Jeb. Doduše, ni zlatni dečko Kennedy nije baš najčistije pobijedio Nixona pa je opet ušao u legendu. Potom je došao 11. rujna i politička linija koje se uglavnom držao puna dva mandata. Svrgnuo je odvratni talibanski režim u Afganistanu i svijet oslobodio iračkog diktatora Sadama Huseina. Nije loše za zbunjenog momka iz srednje škole. Na kraju drugog mandata George Bush dolazi i u Hrvatsku, gdje o njemu i njegovoj zemlji vladaju podvojeni osjećaji. I ovdje je pomodno po internetskim portalima i nekim radijskim valovima ismijavati američkog predsjednika i biti protiv NATO-a. Što smo mi lošiji od Michaela Moora? Kad je NATO 90-ih uz zračne udare smirivao balkanske narode, koji bi vjerojatno još i sada ratovali, NATO i njegova glavna zemlja bili su nam, nekako, draži. A i predsjednik je bio onaj sjajni momak, Bill Clinton. Hrvatska se na Bushev poziv nije punim srcem pridružila antiterorističkoj koaliciji. Iako su vojnici bili spremni, Račanova vlada nije ih poslala u Irak. Prevladala je nekakva srednja vrludava politika u kojoj se gledalo Ameriku i osluškivalo Europu i obrnuto. Koketiralo se s bržim približavanjem SAD-u i NATO-u preko Vilniuske skupine i nakon neslužbenih ponuda za ekspresnim ulaskom u vojni savez, ali zajedno sa Srbijom… Vlasti bi malo pristale na nešte pa bi zatim odnosi zahladili. Primjerice, zbog hrvatskog odbijanja da potpiše sporazum o neizručivanju američkih vojnika novouspostavljenom Međunarodnom kaznenom sudu u Haagu. Stoga se dobivala, pa gubila vojna pomoć, pa opet dobivala.

Bushov posjet uz bok Clintonovu
Zbog pozivnice za NATO Bushev dolazak u Zagreb ima mnogo veću težinu nego dolazak njegova prethodnika Richarda Nixona prije 38 godina. Bush staje uz bok svraćanju Billa Clintona 1996. godine na zagrebački aerodromu nakon inspekcije američkih vojnika stacioniranih u BiH. Ove godine posjet je možda ipak i važniji jer označava uspjeh hrvatskih građana u razvijanju demokracije i ispunjavanja kvalifikacija za klub kakav je NATO, a potom i Europska unija. Hrvatska, poput Busha nakon vjenčanja s Laurom, polako uspijeva brinuti se sama o sebi. To potvrđuje i obavijest da Američka agencija za međunarodni razvoj, USAID, ove godine kod nas prestaje s radom. Došli su 1993., ostavili ovdje oko 320 milijuna dolara pomoći za reforme i jačanje privatnog sektora, u obrazovne programe uključili više od četiri tisuće hrvatskih građana. I sad, nakon položenog ispita, odlaze. Za samog Georga W. Busha i njegovu ženu dvodnevni posjet Zagrebu trebao bi biti predah nakon samita u Bukureštu, a prije važnog susreta s ruskim predsjednikom Medvjedevim koji će se održati 6. travnja u crnomorskom ljetovalištu Sočiju.

Bushizmi preplavili svijet

Više od svojih ratnih pohoda, George Bush postao je u svijetu popularan zbog svojih nespretnih izjava. O njima su napisati znanstveni traktati, bushizmi su ukoričeni u tomovima knjiga, Internet je prepun videoklipova s njegovim ekscesima, a sve to idealno služi njegovim protivnicima da iskale svoje nezadovoljstvo njegovom politikom. Ovdje izdvajamo deset primjera:
1. “Mislim da je podcjenjivač svatko onaj tko misli da nisam dovoljno pametan da obavljam ovaj posao.” (U.S. News & World Report, 3. travnja 2000.)
2. “Želio bih samo da znate, kad govorimo o ratu, mi zapravo govorimo o miru.” (18. lipnja 2002.)
3. “Vidite, slobodne države su miroljubive države. Slobodne države ne napadaju jedna drugu. Slobodne države ne razvijaju sredstva masovnog uništenja.” (3. listopada 2003.)

4. “Diktatura bi bila prokleto lakša, o tome nema spora.” (27. srpnja 2001.)
5. “Prvo, želilm biti sasvim jasan, siromašni ljudi nisu nužno ubojice. Samo zato što niste bogati, ne znači da ste voljni ubijati.” (19. svibnja 2003.)
6. “Obojica koristimo Colgate pastu za zube.” (Odgovor na pitanje što ima zajedničko s Tonyjem Blairom, 23. veljače 2001.)
7. “Vi vjerujete u Boga i ja vjerujem u Boga. Zato ćemo biti dobri partneri.” (U razgovoru s turskim premijerom Erdoganom, 10. prosinca 2002.)
8. “Imali smo dobar sastanak kabineta, razgovarali o mnogo stvari. Ministri vanjskih poslova i obrane izvijestili su nas o našoj želji da širimo slobodu i mir po svijetu.” (1. kolovoza 2003.)
9. “Možda je bilo teških vremena u Americi. Ali ova zemlja već je prolazila kroz teško vrijeme i mi ćemo je provesti ponovno.” (13. kolovoz 2002.)
10. “Ja sam majstor niskih očekivanja.” (4. lipnja 2003.)

Promo

U biznisu posljednjih godina stalna samo mijena jest. Kako izgraditi otpornost?

ubrzana digitalizacija

Bez njih nema ni struje ni interneta: zašto su kabeli postali najvažnija infrastruktura Europe