Nakon što je Vojvodina donijela prevagu na nedavno održanim predsjedničkim izborima Srbija znatno pažljivije opipava njen politički puls. Kako se glas predsjednika Lige socijaldemokrata Vojvodine daleko i jasno čuje, Nenad Čanak ponovo postaje jedna od najznačajnijih političkih figura. Pokušavajući demistificirati predstojeće političko izjašnjavanje, on u razgovoru za Poslovni dnevnik naglašava da nema čarobnih izbora poslije kojih se sve mijenja iz korijena. Znatno više od bilo kakvih izbora situaciju bi promijenilo suđenje Ratku Mladiću. Kako se to ne može očekivati, pred Srbijom stoji izbor – nacionalni demokrati ili demokratski nacionalisti? “Nacionalni demokrati su više opredjeljeni za europsku stranu, ali još su nedovoljno rezolutni u pitanju raskida s prošlošću, odnosno raskida s vremenom Slobodana Miloševića. Da bi se to bolje razumjelo, treba znati da Slobodan Milošević nije bio nekakav Marsovac, već posljedica načina političkog mišljenja i djelovanja koji je stariji i od Jugoslavije i od 20. stoljeća. To su krupne stvari i to se ne može razriješiti jednim izborima. Ohrabrujuće je da je Boris Tadić, usprkos svemu što se događalo, kao nositelj proeuropske opcije u Srbiji, u zadnjem trenutku uspio pobijediti Tomislava Nikolića, zamjenika Vojislava Šešelja. No zastrašujuće je što je Nikolić dobio samo stotinak tisuća glasova manje. Prije nepuna dva desetljeća hvatali smo se za glavu kad je Šešeljeva opcija imala dva postotka biračke podrške. Sada je dobila 49,5 posto glasova i malo je falilo da postane većinska politička snaga u Srbiji. Doduše, nije to više ona opcija, na nju su se nalijepila golemna nacionalna i ekonomska razočaranja, frustracije iznevjerenih nadanja i dubokih nepravdi.

Drugu političku opciju nazvali ste demokratskim nacionalistima. Prilično čudna formulacija, koja u sebi već nosi određenu proturječnost?
– Demokratski nacionalist isto je što i krokodil vegetarijanac. Lijepo zvuči, ali ne postoji. Predstavnici te političke koncepcije praktično su nastavljači ‘svetog trojstva’ srpske politike. Rankovićevske koncepcije svemoćne Udbe i svih ostalih tajnih službi u Srbiji, propagandista u vrhovima beogradskih državnih i ostalih neslobodnih medija koji se sebe nazivaju novinarima i Crkve koja će sve blagosloviti. U tom “svetom trojstvu” klerofašizma, kombiniranog sa smrtonosnom dozom socijalne demagogije, stvorena je jedna iznimno otrovna mješavina koja bi Srbiju mogla gurnuti u ponor vlade Šešelj – Koštunica. I tako je na ozbiljan rok pomaknuti iz europskih integracijskih procesa, po bjeloruskom modelu.

Premda to nije karakteristično za Vas, zvučite prilično pesimistički. Zar je situacija doista toliko crna ili ipak vidite tračak svjetla na kraju političkog tunela u koji je Srbija ušla?
– Sretna je okolnost što se probude uspavani birači i tako spriječe da dođe do najgoreg. U Srbiju su se vratili svi problemi koji su bili na stolu proteklih desetljeća. Međutim, ona je, jednostavno, umorna od ratova i više nema snage ratovati. To onda znači da moraš živjeti s mirom. To opet podrazumijeva kompromis. Zato će se Boris Tadić, kao ovog trenutka najrealnija proeuropska uzdanica, naći u vrlo teškoj situaciji da opravda povjerenje onih koji su mu pomogli da dobije drugi predsjednički mandat.

Glas Vojvodine je na nadavno završenim predsjedničkim izborima donio odlučujuću prevagu. Može li Vojvodina odlučiti i predstojeće parlamentarne izbore?
– Vjerojatno može! Ali Vojvodina gledano kroz broj glasova koji se u njoj može dobiti, a ne Vojvodina gledana kao politički subjekt. To je bitna razlika. Jer Vojvodina nije ni izbliza, u etničkom i političkom smislu, ono što je bila prije 18 godina. Imali smo jedan ozbiljan povijesni stres. Dvadeset posto stanovništva Vojvodine doselilo se u posljednjih 15 godina i otprilike isto toliko ljudi je otišlo. Recimo, u Srijemu, preciznije u vojvođanskom dijelu Srijema, odnos onih koji su došli i onih koje su tu zatekli otprilike je podjednak. S druge strane, u Vojvodini i stranka Vojislava Šešelja ima snažno uporište. Jer se hrani kombinacijom provociranja nacionalnih tenzija i socijalne frustracije žrtava tranzicije. Pri čemu je Srbija, za moj ukus, fenomen. Ima žrtve, a nema tranziciju.

Može li taj demokratski kapacitet Vojvodine pridonijeti promjeni odnosa Beograda prema njoj? Odnosno, može li se barem malo ohladiti ta pomama centralizma, koja je prepoznatljiva nit srbijanske politike još od dolaska Miloševića na vlast?
– Centralistički Beograd razumije samo jezik brojki. Zanima ga ga koliko tko ima zastupnika u Skupštini i mogu li tim zastupnicima utjecati na formiranje vlade. Zato je i izrađen diskriminatorski zakon sa cenzusom od pet posto kako bi se regionalne i manjinske stranke spriječile da uđu u Skupštinu.

Iako je bilo pokušaja da se pad Vlade Srbije objasni neslaganjima u vezi s Kosovom, očigledno je da su se koalicijski partneri razišli zbog različitog pristupa europskim integracijama. Europska ideja u Srbiji odavno nije bila na težim iskušenjima. Zašto je Europa potrebna Srbiji?
– Europska unija tržište je od gotovo 800 milijuna ljudi. EU je jedan od četiri stupa svjetskog ekonomskog poretka. EU je koncepcija standarda koji omogućuju prevladavanje problema koji se drukčije ne mogu riješiti. To su etnonacionalizam i državne granice. Upravo zbog toga svi oni koji se hoće i dalje baviti vladanjem u zemljama kao što je Srbija očajnički se opiru ulasku u EU jer izlazak na veću arenu znači apsolutni kraj njihovih malih mogućnosti da u svom bazenčiću izigravaju ajkule. Zato je Europa potrebna Srbiji.

Neki pokazatelji govore da je Srbija jedan od najvećih dobitnika zone slobodne trgovine. Izgleda da ni to nije dovoljno jer neki krugovi u Srbiji sumnjičavo vrte glavom?
– Cijelo vrijeme radi se o izolaciji. To je klasičan fašistički pristup zatvaranja u ideološke koordinate gdje sve treba biti u jasno birokratiziranoj strukturi, koja inzistira na svojoj nepromjenljivosti. Otvaranjem prema stranim tržištima cijela koncepcija postaje relativna. Ne možete imati tržišnu ekonomija u domeni roba, a nemati je u domeni ideja. To je ono što Srbija pokušava sebi nametnuti. Da u području roba bude tržište, a da u području ideja postoji samo “sveto trojstvo” o kome sam već govorio: Udba, propaganda i tamjan.

Ima li Srbija snage izaći iz tog začaranog kosovskog kruga? Ili smo svi mi osuđeni da čekamo novi Kosovski boj?
– Nema nikakvog začaranog kruga oko Kosova. Kosovo je samo instrument kojim se zaklanjaju pravi problemi. Za mene je pravi problem u području politike i on se svodi na to na koju stranu će ova zemlja krenuti. Da budem potpuno jasan, hoće li se Rusiji učiniti protuusluga za ono što je učinila u podršci konzervativnim snagama ili će se ići prema Zapadu, prema EU i prema integraciji s okruženjem? Integracija u EU značila bi praktični kraj ovoga tipa politike i kraj političkih karijera onih ljudi koji u svemu tome sudjelovali. Zato će se boriti i rukama i nogama protiv toga. Zašto bi oni kojima nije bio problem da za svoje ciljeve 8000 ljudi u Srebrenici pošalju pod zemlju bježali od toga da sedam milijuna ljudi drže u izolaciji?

Promo

U biznisu posljednjih godina stalna samo mijena jest. Kako izgraditi otpornost?

ubrzana digitalizacija

Bez njih nema ni struje ni interneta: zašto su kabeli postali najvažnija infrastruktura Europe

Srbija strepi od ovih izbora. Ali strepi i cijela regija. Što se može očekivati početkom svibnja?
– Strepi se s pravom! Srbija ima važnu ulogu na ovim prostorima, kao mogući faktor nestabilnosti i destabilizacije regije. Zato mora biti mudro vođena i pažljivo pozicionirana. Toga u proteklih 20 godina nije bilo. Kakav god ishod bio, on neće biti ni crn ni bijel. Vidjet ćemo na koju će stranu malo više prevagnuti. Ali sve dok ne dođe do tog suđenja o kojem sam govorio, dok se ne napravi vrijednosni otklon od prošlosti, Srbija neće napraviti pravi korak prema budućnosti. Bit će dovlačena do EU raznim sredstvima. Sve će to biti puzanje, ne hodanje, a kamoli trčanje. U tome će nam proći životi.

NIS nije vrećica kokica koju će netko pojesti, zgužvati i baciti

Vaš stranački kolega, predsjednik Pokrajinske skupštine Bojan Kostreš izjavio da će Vojvodina iskoristiti sve pravne i političke mogućnosti da zaustavi prodaju NIS-a. Bolje rečeno, takvu koncepciju prodaje. Što Vojvodina tu može učiniti?
– Treba biti svjestan da to nisu stvari koje će se dogoditi i poslije kojih je priča završena. Naftna industrija Srbije, u slučaju Vojvodine Naftagas, nije vrećica kokica koju će netko pojesti, zgužvati i baciti. To sve fizički ostaje ovdje. Ono što je sramotno u priči o privatizaciji NIS-a činjenica je da se išlo bez tendera, bez kontraponuđača i uz međudržavni sporazum u kojem se za našu naftnu kompaniju nudi onoliko novca kolika je samo godišnja eksploatacija nafte s vojvođanskih izvora. Samo upravne zgrade, koje fizički postoje u Novom Sadu i Beogradu, stoje dvostruko više nego što Rusija navodno treba platiti za cijeli naftni sustav. Nije u pitanju ekonomski aranžman, nego je u pitanju put kojim se Rusija dovodi u poziciju da nešto dobije ‘budzašto’ i da to plati političkom podrškom konzervativnim krugovima u Srbiji. Da budem potpuno jasan, Koštuničina ideja glasi: hoću zauvijek biti premijer Srbije, Rusija mi to treba osigurati, a ja ću joj zauzvrat posvetiti najvažniji privredni resurs Srbije i time joj omogućiti neograničen politički utjecaj na Balkanu.

Buduća vlast u Srbiji trebat će smisliti dobru ispriku Hrvatskoj za nerede u Beogradu

Znatan dio svog političkog angažmana posvetili ste normalizaciji odnosa Srbije i Hrvatske. Premda je Hrvatska pokazala primjetnu suzdržanost u povodu kosovskog problema, njezino veleposlanstvo u Beogradu je demolirano. Kao da netko želi da ostanemo vječni neprijatelji?
– Nisam iznenađen tim postupkom. Ideologija Vojislava Koštunice, kao nastavak ideologije Slobodana Miloševića i velikosrpskih nacionalista, usmjerena je protiv onih koji su nam najbliži. Granica se pravi prema njima. Nije poanta napraviti granicu prema Norveškoj ili Ugandi, već prema Hrvatskoj, gde je to zbog tih povijesnih odnosa najlakše i najzapaljivije. Službeni Zagreb je postupio veoma mudro, jer nije odgovorio na način koji bi provocirao dalju konfrontaciju. Neko buduće vodstvo Srbije morat će smisliti dobru ispriku za takav vandalizam. Veleposlanstva su kuće onih država koje su od vas tražile gostoprimstvo i vi ste im ga dali. Tko god da je uništavao američku, hrvatsku, slovensku ili bilo koju drugu ambasadu, taj je praktično uništavao ugled svoje države. Samo u kratkovidnim sagledavanjima stvarnosti, sada već bivše Vlade predvođene Vojislavom Koštunicom, to je bilo nevažno. Slobodan Milošević je svoju nemoć na ulicama Beograda zaklanjao oblacima suzavca. Vojislav Koštunica svoju nemoć zaklanja oblacima tamjana. Rezultat je isti, samo se od tamjana ne plače odmah, ali se plače više.