Iako bi ministri gospodarstva Rumunjske, Srbije i Crne Gore, Hrvatske, Slovenije te Italije idući mjesec u Rimu trebali potpisati ugovor o gradnji 1500 km dugog PEOP (Pan European Oil Pipeline) naftovoda od Rumunjske do Italije, svoj su službeni pristanak za sada dali samo Rumunji, Srbi i Talijani. Hrvatska još važe hoće li uopće prihvatiti svoje sudjelovanje u projektu, a Slovenija razmatra hoće li se dio naftovoda koji prolazi kroz njihov teritorij nalaziti pod morem ili na kopnu.
Dok u hrvatskom Ministarstvu gospodarstva, rada i poduzetništva šturo objašnjavaju da još izrađuju preliminarne studije bez kojih ne mogu donijeti konačnu odluku, Slovenci objašnjavaju da upravo dovršavaju studiju troškova i dobiti slovenskog sudjelovanja u projektu PEOP.
“Po Međunarodnoj energetskoj povelji, Slovenija je obvezna ozbiljno razmotriti ponudu pa to i činimo. No još pregovaramo je li bolja varijanta eventualni prolazak 30 kilometara naftovoda kroz slovensko kopno ili more. Naravno da ova potonja izbjegava mnogo pravnih i ekoloških zavrzlama, ali nikakav službeni stav još nismo donijeli”, objašnjava glasnogovornica slovenskog Ministarstva gospodarstva Lejla Kogej. Njen hrvatski kolega Domagoj Vričko, pak, kazuje da sličnu stvar radi i pomoćnik ministra gospodarstva za energetiku Željko Tomšić, ali da će konačnu odluku ipak donijeti Vlada. S druge strane, pomoćnik ministra rudarstva i energetike u Vladi Republike Srbije, Slobodan Sokolović, još je u lani u prosincu kazao kako je srpski pristanak na sudjelovanje u PEOP-u definitivan. A slično kažu i Talijani i Rumunji.

Naftovodne tvrtke
Kako bilo da bilo, projekt koji uključuje i rehabilitaciju rumunjske crnomorske luke Constante, stajao bi oko 2,4 milijarde dolara, a osigurao bi sigurnu opskrbu naftnih rafinerija u jugoistočnoj Europi, Italiji, Austriji i djelu Njemačke. Inicijatori gradnje naftovoda tvrtke su koje imaju koncesije za proizvodnju nafte u Kaspijskoj regiji, zapadne kompanije koje očekuju da će proizvoditi 100 milijuna tona nafte godišnje koju žele evakuirati novim dobavnim pravcima. Postojeći, naime, počivaju na utovaru u tankere u lukama Crnoga mora te su prometom zagušili Bosporski kanal. Pred crnomorskim tjesnacima, zbog gustog prometa, nevremena i ekološke opasnosti, tankeri često čekaju tjednima, što poskupljuje tu naftu. Kako objašnjava Stevo Kolundžić, savjetnik predsjednika Uprave Ine, isti problem imaju i Rusi, koji ispituju mogućnosti novih dobavnih pravaca prema Kini.
“Zapadne tvrtke razmatraju projekt da naftovodom spoje kaspijski bazen s gruzijskom Supsom na istočnoj obali Crnoga mora, odakle će tankeri prevoziti naftu do rumunjske Constante na zapadnoj obali. Tamo bi naftu ukrcali u naftovod koji je isprva trebao vezati Constantu i Pančevo. Za daljnji tranzit do Trsta tako je zamišljen Janaf, no kad su investitori vidjeli kakva se buka u Hrvatskoj digla oko Družbe Adria, počeli su tražiti alternativne lokacije”, prisjeća se Kolundžić.
Prva alternativa, dodaje, bila je da se umjesto Hrvatske kao tranzitne zemlje iskoriste Bugarska i Grčka. Stoga su još lani Bugarska, Grčka i Rusija potpisale sporazum o izradi studije o gradnji naftovoda Burgas – Alexandropulis. Naftu bi tankerima prevozili iz Supse do bugarske luke Burgas na Crnom moru i dalje naftovodom do luke Alexandropulis na istoku Grčke, blizu granice s Turskom. Tamo bi se nafta ponovno tovarila u tankere te prevozila do tržišta. Naftovod je dug oko 300 km, ukupna mu je cijena 700 milijuna dolara, a kapacitet u prvoj fazi 15 milijuna tona nafte godišnje. U posljednjoj bi fazi narastao na 35 milijuna tona. Druga alternativa, koju su također lani ugovorile kao investicijsku studiju Bugarska, Makedonija i Albanija, počinje naftovodom od luke Burgas, koji bi preko Makedonije stizao do albanske luke Vlore. Tim naftovodom u Bugarskoj (Varna) dugim 913 km, transportirala bi se nafta iz Azerbajdžana, Kazahstana i Turkmenistana do albanske luke na ulazu u Jadran. Projekt vode Amerikanci čije su kompanije preuzele financiranje i gradnju kompletnog naftovoda vrijednog 1,3 milijarde dolara.

Zarada Janafa
“I upravo će ta varijanta, kao vjerojatnija od prethodne, preuzeti našu ulogu ako se procijeni da je nemoguće korištenje Janafa. A to će uzrokovati golemu štetu hrvatskom gospodarstvu jer će nas kaspijska nafta obilaziti. S druge strane, eventualna nesreća u Vlori u Albaniji neće poštedjeti Jadran jer njegova strujanja počinju uz našu obalu prema sjeveru, a završavaju uz talijansku prema jugu”, objašnjava Kolundžić.
No u slučaju hrvatskog uključivanja u PEOP projekt, Janaf bi postao bitan energetski tok Europe i Amerike preko kojeg bi se godišnje prevozilo 35 milijuna tona nafte. Takva bi mu pozicija povećala prihode sa sadašnjih 40 na 100 milijuna dolara godišnje od čega bi čista zarada mogla iznositi 10 milijuna dolara. Janaf bi u u slučaju privatizacije time izuzetno dobio na vrijednosti, a održavanje njegovih instalacija, čega se boje ekolozi, postalo bi minoran problem na razini očekivanog prihoda.
Bilo kako bilo, Hrvatska će morati pronaći svoje mjesto u najnovijoj naftnoj mreži jugoistočne Europe vodeći pritom računa da je turizam njena glavna privredna grana. Odluke u vezi s tim morat će pomiriti dva interesa: pokušati što više zaštititi Jadran i što shrsishodnije unovčiti sustav Janafa s lukom Omišalj. A to, pokazala je i Družba Adria, neće biti nimalo jednostavno.