Od prvog siječnja ove godine upravni odbori svih javnih kompanija u Norveškoj moraju imati barem 40 posto žena. Mnoge već poštoju zakon, donesen još 2003. godine, no 75 kompanija od njih 480 još su uvijek “previše muške”. Norveška vlada odlučila je zakon provesti u djelo do kraja pa će te kompanije do veljače primiti pismo upozorenja u kojem ih se upozorava na posljedice neporovođenja zakona, a najdrastičnija je prestanak rada u sadašnjoj organizacijskoj formi. Prije nego što je ovaj zakon predložen oko sedam posto članova upravnih odbora u Norveškoj bile su žene, navodi Centre for Corporate Diversity, a nakon toga brojka je porasla na 36 posto. To je daleko više u usporedbi s velikim kompanijama diljem Europe. Takoje primjerice europski prosjek 9 posto, u Velikoj Britaniji 11 posto, a u američkim Fortune 500 kompanijama 15 posto. “Ja sam protiv muških ili ženskih kvota – zbog principa. Članovi odbora javnih kompanija trebali bi biti odabirani isključivo prema iskustvu i sposobnosti”, komentirao je Sverre Munck, voditelj međunarodnih operacija u medijskoj kompaniji Schibsted. Primjeću i da neke kompanije traže kako i na koji način zaobići zakonsku obavezu. Norveške kompanije morat će dovesti oko tisuću žena u sljedeće četiri godina, a mnoge se žale da je teško naći iskusne kandidate. Zbog nedostaka kadrova neke žene bile su članice i 25 do 35 odbora, a u noveškim poslovnim krugovima već je skovan i nadimak za njih – “zlatne suknje”. Jedan od razloga za nedostatak jest mali broj menadžeri u Norveškoj; na seniorskim pozicijama ima ih samo oko 15 posto. Oni koji pronalaze kadrove kažu da ih je psoebno teško naći u kompanijama koje se bave naftom, tehnologijom ili su u financijskoj idnustriji. Tako, primjerice, u kompaniji DNO koja se bavi naftom i plinom, te između ostalog posluje u Jemenu i Iraku, kažu da je lako naći ženskog kandidata koji se bavim ljudskim resursima, no naći neku koja se bavi naftom izuzetno je teško. Zbog su su i odbori kompanija koji poštuju “40-postotni” zakon na neki način podijelili zaduženja, pa se muški članovi bave proizvodnjom, a žene financijama ili ljudskim resursima. U nekim norveškim kompanijama strahuju da bi manjak iskustva u bazičnoj tehnologiji mogao rezultirati “tihim članstvom”, ženama koje sjede u upravnim odborima zakona radi i ne sudjeluju u pravoj mjeri u razvoju kompanije. No, primjeri iz prakse pobijaju takve strahove. Kada je zviždač u Statoilu, najvećoj državnoj kompaniji, upozorio na moguću korupciju radi dobivanja poslova u Iranu, Grace Reksten Skaugen i njene dvije kolegice sazvale su hitni sastanak upravnog odbora, a rezultat su bile ostavke predsjednika i izvršnog direktora. “Žene više drže do svojih obaveza nego muškarci”, rekla je tada Grace Reksten Skaugen, “a mi možemo postavljati i svakakva pitanja jer se od žena i ne očekuje da uvijek znaju odgovor.”