Kineska diplomacija odlučno je krenula u promjenu percepcije o kineskim proizvodima kao nekvalitetnim, a katkad, primjerice, proizvodnji igrački, čak i opasnim po zdravlje iako se vidjelo da ipak nisu za sve krivi Kinezi. Namjera je te diplomacije i u Hrvatskoj što bolje upoznavanje s onim novim kineskim kompanijama koje su prisutne na globalnom tržištu kako bi ih se predstavilo kao odgovorne poslovne partnere. Jedna od tih je i Lenovo Technology, jedan od najboljih proizvođača računala na svijetu, nastao od dijela IBM-a, koji je na svom primjeru dokazao uspješno prerastanje u globalnu inovativnu kompaniju i jednog od lidera na svjetskom IT tržišu. Osim Lenovo Technology, koji u nas ima predstavništvo od 2005. godine, na globalnom i hrvatskom tržištu posluje niz kompanija koje su osnovane u Kini ili proizvode u Kini, a proizvodi kojih također jamče kvalitetu zahvaljujući velikim ulaganjima u istraživanje i razvoj. Takve kompanije čine snažne igrače na svjetskom tržištu te su glavni pokretači promjene ove percepcije.

Broj inženjera
Dr. Đuro Njavro, dekan Zagrebačke škole ekonomije i menagementa (ZŠEM), na kojoj studenti već nekoliko godina uče poslovni kineski jezik i odlaze na specijalizacije u tu daleku zemlju, ističe: “Proces kroz koji Kina i kineski proizvodi sad prolaze već je viđen u povijesti. Sa sličnim izazovom suočio se Japan sa svojim proizvodima 60-ih godina kada su se oni prvi put plasirali na globalno tržište i kada su ljudi većinu tih proizvoda doživljavali kao proizvode niske kvalitete. Danas oznaka ‘Made in Japan’ označava standard vrhunske kvalitete. Koreja je prije 20 godina prolazila kroz sličan proces, a danas je Kina u toj situaciji. Upravo zbog toga ovo je izvrstan trenutak za poticanje rasprave o promjeni percepcije kineskih proizvoda.” Njavro objašnjava da su vrhunski ekonomski i tehnološki stručnjaci upozorili prošle godine Odbor Senata za trgovinu, znanost i promet da SAD postupno gubi poziciju čelnika na globalnoj tehnološkoj sceni. Naime, dok je 1997. godine Amerika u trgovinskoj razmjeni tehnološkom robom bilježila višak od 33 milijarde dolara, 2003. godine imala je manjak od 27 milijardi. Danas su posebice u području tehnološkog razvitka iznimno uspješne Kina i Indija. Drugim riječima, “nerazvijeni” svijet počeo je kopirati i ulagati u ono u čemu je SAD bio najuspješniji, a to je razvitak znanosti. Stoga ne treba čuditi, napominje dr. Njavro, kako je samo prošle godine u Kini diplomiralo 500.000 inženjera. U Indiji je taj broj bio 200.000, a u Sjedinjenim Državama samo 70.000. Neke procjene govore da će, ako se nastavi sadašnji trend do 2010. godine, tada 90 posto svih znanstvenika i inženjera u svijetu živjeti u Aziji. Kada se to ima na umu, onda ne čudi strjelovit gospodarski rast Kine i Indije. Naime, on se nikako ne bi mogao ostvariti bez snažnog ulaganja u “ekonomiju znanja”, odnosno znanost.

Uloga države
Prof. Njavro kaže da je od prije nekoliko godina i u našoj javnosti postao sveprisutan izraz “ekonomija znanja”, pojam čije se značenje zna mistificirati. No svejedno, “ekonomija znanja” postaje cilj kojem i Hrvatska treba težiti nadajući se kako će upravo visoko (tercijarno) obrazovanje biti lokomotiva modernog ekonomskog rasta, poput onog azijskog. Priželjkivanja približavanja prema standardima Europske unije na području visokog obrazovanja bivaju poduprta provedbom reformi Bolonjskog procesa. No pravo je pitanje hoće li te reforme, u svojoj sadašnjoj formi i manifestaciji, generirati slična blagodatna “prelijevanja” na gospodarstvo u obliku zapošljavanja bolje obrazovanog stanovništva i poboljšanja životnog standarda nacije. U potrazi za definicijom “ekonomija znanja” možda je najbolje posegnuti, nastavlja Njavro, za radovima koje je objavila Svjetska banka i u kojima se izričito navodi obrazovanje kao najvažniji čimbenik ekonomskog razvitka. Tako, primjerice, World Development Report 98/99 zaključuje da su “tehnološki najnaprednije ekonomije doista utemeljene na znanju stvarajući milijune na znanju temeljenih poslova u cijeloj lepezi disciplina koje su iznikle preko noći”, dok se “država smatra odgovornom za stvaranje okvira koji zahtijeva od tercijarnih obrazovnih ustanova da budu inovativnije i responzivnije prema potrebama globalno konkurentne ekonomije znanja i promjenljivim zahtjevima tržišta rada za naprednim ljudskim kapitalom”. No Njavro (se) pita: “Nije sasvim jasno treba li država sama generirati ‘ekonomiju znanja’ ili je njena primarna zadaća stvaranje mreže insitucija koje bi kroz svoje monitoring funkcije osiguravale pogodnu klimu za stvaranje ‘ekonomije znanja’, a njena bi geneza bila djelomično prepuštena i privatnom sektoru.” Na Zagrebačkoj školi ekonomije i managementa smatraju da je upravo razvitak privatnog visokog školstva ono što Hrvatskoj može donijeti boljitak u svakom području društva. Naime, konkurencija, otvorenost prema svijetu, ugovorna suradnja s najpoznatijim svjetskim školama i sveučilištima, međunarodna razmjena studenata, ljetne škole, brojni programi – Carrier Centar, WebCT, redovite semestralne evaluacije, Student Future Day… – koji se djelomično ili uopće ne primjenjuju na državnim sveučilištima – a ZŠEM ih u potpunosti provode, ono je što treba potaknuti tromi državni sustav visokog školstva prema iskoraku koji će dovesti do željenog cilja: Konkurentnosti hrvatske “ekonomije znanja” na svjetskoj pozornici.