S Mirkom Novoselom nije teško raditi intervju. Praktički je dovoljno upaliti diktafon i slušati. Pitanja se i tako nameću iz razgovora. Jedina je nevolja što kad završite shvatite da hrpu tema niste niti dotaknuli, ali se odmah potom utješite s obzirom da je dvojici kolega Zoranu Kovačeviću i Miloradu Bibiću trebala knjiga od gotovo 400 stranica da bi koliko-toliko uspjeli opisati fenomen Novosel. Jer Novosel zaista jest fenomen koji je za to dobio i službenu potvrdu. Prošli je tjedan u američkom gradu Springfieldu primljen u košarkaški Hall of Fame što je najveće priznanje koje ljudi iz košarke mogu dobiti. Možda je jedina greška što Amerikanci to nisu napravili ranije, budući da je Novosel osvojio sve što je mogao osvojiti, bilo kao klupski trener, bilo kao reprezentativni selektor. Ipak, presudno za ulazak, kaže Novosel, bila je pobjeda Jugoslavije nad SSSR-om u polufinalu Olimpijade u Montrealu 1976. kada je Amerikancima oduzeo mogućnost revanša Sovjetima za prvi poraz na prethodnoj Olimpijadi 1972. u Munchenu.

Igra i disciplina
Novosel nije bio samo trener. Prošao je sve razine koje čovjek u košarci može proći – od igračke preko sudačke pa trenerske i na kraju funkcionerske. Razgovor je vođen u srijedu, budući da je Novosel dan kasnije namjeravao otputovati na završnicu Europskog prvenstva u košarci u Španjolskoj gdje se hrvatska reprezentacija uz puno muke ipak dočepala četvrtfinala. A tek se vratio iz SAD-a.- Otišao bih u Španjolsku ako postoji potreba da pomognem. Nemam volje ići turistički da razgledavam grad i sjedim u loži.

Mislite li da Hrvatska ima šanse proći dalje?
Šansa uvijek postoji. Sistem natjecanja je takav da jedna utakmica odlučuje, tako da je sve moguće. Ekipa koja je sve utakmice do sada pobjedila može izgubiti, baš kao što mi s četiri poraza u prošlim fazama natjecanja možemo pobjediti.

Kako ocjenjujte igru hrvatske reprezentacije?
Kako u SAD-u ne prate prvenstvo Europe, prva utakmica koju sam gledao bila je protiv Rusije i bio sam vrlo nezadovoljan. Igrali smo jako loše, taktički glupo, nedisciplirano i pogrešno. Tako se s Rusima ne igra. Zato sam bio jako ljut. Ovo EP karakterizira velika izjednačenost reprezentacija. Nema nepobjedivih kao nekad. I prije sam govorio da možemo svakoga pobijediti ali i od svakoga izgubiti i da se nalazimo između prvog i osmog mjesta, što se potvrdilo.

Možemo li time biti biti zadovoljni?
Da, ali samo ako se plasiramo na Olimpijske igre. Imamo veći potencijal i kvalitetu nego što smo prikazali na ovim utakmicama. Ne smijemo izgubiti od Izraela koji je objektivno puno slabija momčad od nas. Letoniju smo triput zaredom deklasirali, a možda je baš u tome i bila greška. Možda nismo trebali igrati pripremni turnir s njima u Turskoj gdje smo ih dobili. Igrači se često opuste u glavi, dođe do blokade, pa se dogodi to što se dogodi.

I izbornik Repeša je istaknuo problem “glave” kod igrača.
Mislim da postoji problem i kod njega jer je i on debitant na EP. Bio je pomoćni trener, ali sada prvi put vodi reprezentaciju. Nije isto biti trener kluba i biti trener reprezentacije. S klubom imate jednu ili dvije utakmice tjedno, dok na ovakvom prvenstvu igrate dan za danom. Dobijete jedan dan, primjerice, jaku Španjolsku, igrači se malo opuste i proslave, a drugi dan već je tu Izrael. Da bi se takve stvari izbjegle potrebno je veće iskustvo.

Kako ste vi uspijevali riješiti slične probleme i održavati potrebnu tenziju?
Suština cijelog trenerskog rada bila mi je u psihološkoj pripremi. Kad smo se šalili, govorili smo da se nogomet igra nogom, rukomet rukom, a košarka glavom. Ako želiš doći do rezultata, moraš imati nešto u glavi i biti obrazovan. Također, jako je važno da si uvijek koncentriran da izvučeš maksimum jer na ovakvom nokaut turniru gdje se u jedanaest dana igra sedam ili osam utakmica treba znati rasporediti snagu i biti psihički spreman. Radi se o maratonskoj trci u kojoj nije važno tko je prvi nakon pet kilometara, nego na kraju.

Kad se usporedi današnja košarka s onom od prije dvadeset godina, čini se da se sada manje igra glavom, a više mišićima?Činjenica je da je razina inteligencije igrača manja nego prije kada su bili i obrazovaniji. Puno ih je završilo fakultete. Danas imamo problema s igračima koji nisu završili ni srednju školu. Prije smo igrali do 50 utakmica, a sada ih ima od 80 do 100. Snaga je postala dominantna, a mi smo igrali po načelu “um caruje, a snaga klade valja”. Tako smo srušili veliki SSSR koji je bio poznat kao snagatorski tim. Dobili smo

Budućnost bez dima

Iza kulisa 1.500 znanstvenika: Kako nastaju proizvodi koji mijenjaju duhansku industriju

softverska platforma

70 % organizacija imalo je sigurnosni incident zbog ispisa – što rade pogrešno

Što je bio razlog takvoj premoći jugoslavenske košarke?
Radi se o rezultatu sistematskog rada u stvaranju vrhunskih igrača. U okviru reprezentacije taj rad počinjao je na razini kadeta, potom juniora i na kraju seniora. Igrači su se stvarali na gotovo umjetan način. Ćosić je bio pet i pol mjeseci na pripremama reprezentacije. Ja sam imao 135 dana priprema. Svake godine smo išli na tzv. školske turneje po SAD-u gdje smo igrali s najboljim timovima iz koledža gdje su naši igrači strašno individualno napredovali. Srbi i sada rade na takav način. Na četiri prvenstva Europe i svijeta ove godine osvojili su četiri zlatne medalje na osnovu programa koji sam ja imao i prije mene Ranko Žeravica. Iz svake generacije je izlazilo po nekoliko vrhunskih igrača što je uz dobru organizaciju činilo ključ uspjeha.

Što Hrvatskoj nedostaje da ponovo bude na vrhuncu?
Kod nas košarkaški savez nije dobro organiziran za velike rezultate. HKS je za male rezultate. Da bi mogli govoriti o dobro postavljenoj organizaciji, svaka selekcija od 16, 18 ili 20 godina trebala bi imati profesionalne trenere koji bi pak morali biti najiskusniji seniorski treneri jer je FIBA promijenila sustav tako da se svake godine igraju prvenstva. A da biste na njima bili uspješni, morate raditi cijelu godinu. Ne može se dogoditi da juniore vodi trener iz Dubrovnika koji na EP uzme svoja četiri juniora, a ostavi šest najboljih kod kuće. Naravno da nakon toga ne možemo doći do borbe za medalje.

U košarci ste prešli sve razine. Najprije ste bili igrač, potom sudac, pa trener i na kraju funkcioner.
Sudac sam bio samo godinu dana. Nakon što sam završio igračku karijeru s 27 godina otišao sam u vojsku i potom se zaposlio u Jugoslavenskim željeznicama. Za to vrijeme sam došao do razine da sam bio jedan od vodećih sudaca. Sudio sam sve glavne derbije. Poslije toga je došla odluka Saveza da se počne igrati zimi nakon čega je izbila kriza u mojoj Lokomotivi iz koje su molili da preuzmem momčad s obzirom da sam imao iskustva kao trener mlađih kategorija.
Tad je počela trenerska karijera. Bio sam četiri godine u klubu kad smo ostvarili i najveći uspjeh jer je osvojen kup i bili smo drugi u ligi. Nakon toga sam dobio ponudu iz Saveza gdje sam ostao šest godina. Prve dvije godine sam vodio kadete i juniore s kojima smo osvojili prve dvije zlatne medalje na EP. Kasnije sam preuzeo olimpijsku reprezentaciju. Međutim, Lokomotiva se počela raspadati i vratio sam se u klub sa željom da nešto napravimo. Poslije četiri godine smo 1980. osvojili prvi trofej – kup u Borovu protiv Bosne. U idućih devet godina osvojili smo četrnaest trofeja, s tim da je po mom mišljenju kulminacija bila 1982. kad smo osvojili hat trick – prvenstvo Jugoslavije prvi put u povijesti, kup i Kup kupova protiv Reala. Tri godine nakon postali smo prvi opet prvaci Europe.

Zaslužni ste i za izgradnju košarkaškog centra koji danas nosi ime Dražen Petrović?
Volim se šaliti da imam 39 medalja i trofeja, a 40. mi je taj centar koji je osigurao stabilnost i budućnost kluba. Imali smo velike probleme. Pripremajući se za finale Kupa prvaka s Realom morali smo trenirati u maloj dvorani DIF-a jer je u Domu sportova dan prije bio neki koncert. Srećom, bio je tu Dražen Petrović pa je sve dobro svršilo.

Neko vrijeme radili ste u struci?
Završio sam pravo i nakon vojske paralelno s trenerskom karijerom radio sam kao pravnik. Tada je bio na snazi amaterizam. Nakon Svjetskog prvenstva 1970. godine u Lokomotivu je došao Pero Zlatar, vrlo sposoban predsjednik. Nagovorio me da ostavim struku i postanem profesionalni trener. Poslušao sam ga, ali sam ipak prve dvije godine bio i pravni savjetnik u mojoj firmi za svaki slučaj, jer nisam znao kako će sve završiti. Kad sam otišao u Savez više nije bilo mogućnosti raditi u struci. Da nije bilo tako, danas bih vjerojatno bio odvjetnik ili sudac. Pravo sam studirao zato što sam ga volio, a ne zbog drugih razloga.

Kraće vrijeme bili ste trener u Napoliju, u Italiji?
Dvije godine sam tamo proveo. Po uvjetima mi je jedna godina u Italiji bila kao cijela karijera ovdje.

Danas je drukčije?
Da, ali radi se o malom krugu košarkaša. Gordan Giriček je s četiri milijuna dolara jedan igrač. U Hrvatskoj možda postoji stotinjak košarkaša koji su materijalno osigurani, dok se ostali muče. Najgori su oni koji su puno uložili, a nisu završili škole. Sada su socijalni problem. Prošle godine bio sam zgranut kad smo tražili momčad za Univerzijadu pa se ustanovilo da sedam od 12 košarkaša nemaju ni maturu, a kamoli da su studenti. Katastrofa.

Tko je kriv za takvo stanje, roditelji li klubovi?
Prije se o tome vodilo računa. Tehniko je pratio njihovo učenje. Inzistirao sam da mature imaju svi, a više škole kako tko hoće. Imao sam puno igrača koji su završili fakultet. Nakića, primjerice, nisam nikada ni čuo da nešto treba, dok su neki drugi trebali pomoć. Danas svatko gleda svoju brigu. Velik je utjecaj i roditelja, posebno ako su sirotinja pa se nadaju što bržoj i većoj zaradi. A problem su i menadžeri koji često pune glave roditeljima velikim pričama pa se lako zanemari škola.

Sinovi košarke

Imate dvojicu sinova koji su također u košarci?
Nisam se puno petljao u njihove karijere. Dok sam bio u Italiji, stariji sin Vladimir igrao je jako dobro za juniorsku reprezenatciju Jugoslavije, dok je mlađi Krešimir bio u juniorskoj ekipi Hrvatske. Krešu su zvali da ide vani igrati, ali mi se činilo da ne treba jer je imao sređen život ovdje. Sada je direktor KK Cedevite, dok stariji ima tvrtku Crobasket. Počeo je s košarkaškim loptama i opremom, a završio je na tekstilu. Jako sam zadovoljan s njima.

Oštar sud za Kuću slavnih

Koji su kriteriji za ulazak u Hall of Fame?
Strahovito su teški i ljudi nemaju predodžbu o čemu se radi. Ovo je bio 49. izbor. Do sada je iz Europe prošlo samo deset ljudi, pet trenera i pet igrača. Mora se proći kroz tri stupnja selekcije. Najprije vas se mora predložiti, a mene je predložila američka federacija. Ako prođete prvi predizbor, dolazite do kandidature. Ako i to prođete Komitet časti od 24 člana mora dati 18 glasova da biste prošli. Čudni su kriteriji, ove su godine prošli samo treneri, a prošle godine nije bilo ni jednog